Ciljevi hrvatske politike razvojne suradnje
Raspolažemo znanjima i iskustvima traženim u brojnim kriznim i post-kriznim područjima kao što su:
i drugi.
Hrvatska - strateški, institucionalni i zakonodavni okvir
U novom tisućljeću Hrvatska je nastavila proces poslijeratne obnove, izgradnje mira, izgradnje države, demokratske tranzicije i preuzimanja značajnije uloge u globalnim međunarodnim odnosima. Hrvatska je služila kao nestalna članica u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda od 2008. do 2009. godine, pridružila se Organizaciji Sjevernoatlantskog ugovora NATO-u 2009. godine i postala 28. država članica Europske unije 2013. godine. Od 2008. godine, još kao država primateljica međunarodne razvojne pomoći, Hrvatska je počela ugrađivati razvojnu politiku u instrumentarij vanjske politike.
U okviru provedbe reformi za članstvo u EU krajem 2008. godine, unutar Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, osnovana je prva ustrojstvena jedinica za razvojnu suradnju i humanitarnu pomoć, koja je predstavila prvu Nacionalnu strategiju razvojne suradnje Republike Hrvatske za razdoblje od 2009. do 2014. godine. Zakonom o razvojnoj suradnji i humanitarnoj pomoći inozemstvu iz 2008. godine, Hrvatska je prvi put zakonski uredila područje međunarodne razvojne suradnje i humanitarne pomoći te utvrdila načela provedbe, ciljeve, međuinstitucionalnu suradnju i financiranje razvojne suradnje.
Institucionalno, Vlada Republike Hrvatske, kao glavno političko tijelo nadležno za područje međunarodne razvojne suradnje, donosi Provedbene programe Nacionalne strategije, u kojima su na nacionalnoj razini okupljeni svi razvojni projekti koje tijela državne uprave planiraju provesti. O provedbi planiranih razvojnih projekata izvještava se godišnjim Izvješćima o provedbi Nacionalne strategije, koja se usvajaju u Hrvatskom saboru. Kao koordinator međunarodne razvojne suradnje i humanitarne pomoći na nacionalnoj razini, MVEP je zadužen za koordinaciju izrade Provedbenih programa i Izvješća o provedbi.
Jednako tako, MVEP koordinira rad Međuresorne radne skupine za razvojnu suradnju i humanitarnu pomoć, kojom predsjeda ministar vanjskih i europskih poslova, a članovi su dužnosnici iz tijela državne uprave, predstavnici javnog sektora, civilnog društva, privatnog sektora i akademske zajednice. Svrha Međuresorne radne skupine jest utvrditi okvir razvojne politike sukladno međunarodnim trendovima, osigurati usklađenost razvojne politike na nacionalnoj razini i predlagati smjernice za jačanje djelotvornosti projekata razvojne suradnje.
Pristupanjem Europskoj uniji Hrvatska je utvrdila svoj položaj u međunarodnoj zajednici te je gospodarskim razvojem prerasla iz primateljice u isključivu davateljicu razvojne suradnje i humanitarne pomoći (Hrvatska je 2011. godine istupila iz popisa primateljica razvojne pomoći koji vodi Odbor za razvojnu pomoć Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj).
Strateškim i zakonodavnim aktima utvrđen je kvalitetan i sveobuhvatan temelj za stvaranje, razvijanje i promicanje međunarodne razvojne politike, ali i međunarodno pozicioniranje Hrvatske kao razmjerno malog, ali posebitog i usmjerenog donatora-partnera.
Prednosti hrvatske politike razvojne suradnje i humanitarne pomoći
Iskustva ratne i poslijeratne demokratske tranzicije
Hrvatska je u samo 20 godina od stjecanja neovisnosti prošla kroz višestruku tranziciju: tranziciju iz jednostranačkog u višestranački politički sustav, iz planskog u tržišno gospodarstvo, iz rata u mir, iz federalne jedinice u nacionalnu državu te integraciju u članstvo NATO-a i EU-a. Navedena vlastita iskustva jedinstvena su u globalnoj razvojnoj zajednici i svakako Hrvatskoj daju komparativnu prednost.
Spomenuta iskustva Hrvatskoj su omogućila prednost u praktičnoj primjeni, ali i u drukčijem promišljanju razvojne i humanitarne politike - onom iz perspektive primatelja pomoći. Domovinski rat Hrvatsku je pretvorio u zemlju pogođenu međunarodnim sukobom, humanitarnom krizom te izbjegličkim i prognaničkim pitanjem. Hrvatska je tada imala priliku na vlastitom iskustvu pojmiti značenje i važnost:
Navedena iskustva Hrvatska koristi u svojim projektima međunarodne razvojne suradnje te u civilnim i vojnim misijama diljem svijeta. Ova politika nastavlja se kroz zalaganje za afirmativnu, vjerodostojnu i trajnu podršku društvima koja pokreću proces promjena.
Prednost Hrvatske u razvojnoj suradnji. Rijedak je i etabliran donator s vlastitim iskustvom ratne i poslijeratne demokratske tranzicije te vlastitim praktičnim znanjima (vlastiti sustav za razminiranje, razvojačenje…) i nedavnom ulogom primatelja (svijest o potrebama primatelja). Ova iskustva tražena su i cijenjena u globalnoj zajednici i već ih prenosimo zainteresiranim državama.
Iskustvo pristupanja Europskoj uniji
Prednost hrvatske razvojne politike jest i iskustvo pristupanja Europskoj uniji. Ovo iskustvo ishod je sveobuhvatne političke, gospodarske i društvene preobrazbe. Temelj preobrazbe su suglasje, ustrajnost i često odricanja cjelokupnog društva, pri čemu je s upravno-tehničke razine uspostavljena vrlo složena institucionalna infrastruktura. Ova iskustva prenose se svim državama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama za članstvo u EU. Većina tih država nalazi se u neposrednom hrvatskom susjedstvu, točnije na vanjskim granicama EU-a.
Uglavnom su jezične i društvene zapreke s tim državama premostive, pa je to i argument za snažniju suradnju i, u okviru suradnje, prijenos vlastitih iskustava s ciljem pomoći u procesu europskih integracija. Ova vrsta suradnje strateški je vanjskopolitički interes Hrvatske. Stoga Hrvatska promiče važnost europske perspektive za osiguravanje sigurnosti, razvoja i gospodarskog napretka među državama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama.
Tradicija suradničkog odnosa sa zemljama u razvoju
Hrvatska se i u razdoblju prije svoje neovisnosti isticala aktivnim angažmanom u podupiranju razvojnih potencijala zemalja u razvoju, u okviru inicijativa tadašnjeg Pokreta nesvrstanih, gdje je kroz partnerski odnos: razvijala političku suradnju, razmjenjivala iskustva gospodarske i trgovinske politike, poticala kulturnu suradnju i razmjenu, provodila programe visokog obrazovanja za studente iz tih zemalja te time ojačavala svoj vanjskopolitički položaj, otvarala si tržišta svojim stručnjacima i znanstvenicima te gospodarstvu omogućavala izravan pristup.
Izazovi pred hrvatskom politikom razvojne suradnje i humanitarne pomoći
Međunarodni odnosi
Velikim valom proširenja, započetim 2004. godine, Europska unija je na razvojnoj sceni, uz velike donatore, koji sa zemljama u razvoju gaje dugogodišnje političke i gospodarske odnose te su u njima tradicionalno zastupljeni i značajnim sredstvima potiču njihov razvoj, dobila nove i manje donatore, koji ne pariraju iznosima službene razvojne pomoći, ali sa sobom donose neopterećenost baštine tradicionalnih odnosa i, što je ključno, posjeduju iskustvo vlastitog razvoja i vlastite tranzicije.
Iz tog razloga, kao članica Europske unije, Hrvatska dodatno pojačava djelovanje u institucijama i dotičnim radnim tijelima EU-a, kako bi svojim jedinstvenim iskustvima, znanjima i kapacitetima utjecala na unaprjeđivanje EU-ove razvojne i humanitarne politike. Konkretno, aktivnim sudjelovanjem u izradi strateških dokumenata i smjernica, Hrvatska promiče važnost vlastitih iskustava te ih ugrađuje u zajedničku razvojnu politiku EU-a.
U međunarodnim okvirima, Hrvatska također potiče suradnju u smjeru Jug-Jug, koja podrazumijeva suradnju među zemljama u razvoju, kao i trilateralnu suradnju, koja u odnos Jug-Jug unosi i razvijene zemlje kao trećeg partnera. Navedeni oblici suradnje učinit će globalnu razvojnu paradigmu raznovrsnom te joj otvoriti novi prostor razmjene vlastitih iskustava, što u mnogočemu ima dodirne točke s prijenosom tranzicijskih iskustava članica EU-a. Na taj način, slabije razvijene države mogu preuzimati naučene razvojne lekcije brzorastućih gospodarstava, na čijim primjerima i iskustvima imaju priliku graditi vlastiti razvoj. Promičući ovu vrstu suradnje, Hrvatska i na taj način može ojačati odnose sa zemljama u razvoju te s njima razmjenjivati iskustva prikupljena u procesu preobrazbe.
Brojna resorna tijela, poput ministarstva unutarnjih poslova, zdravstva ili obrazovanja, imaju kapacitete, znanja i iskustva koja vlastitim razvojnim projektima i decentraliziranim financijskim upravljanjem izravno prenose zainteresiranim zemljama u razvoju. U provedbi projekata razvojne suradnje i humanitarne pomoći, naročito u zonama otvorenog sukoba, često je neizostavna suradnja između civilnog i vojnog sektora, pri čemu je ključno poštivanje međunarodnih načela neutralnosti, nepristranosti i neovisnosti pomoći.
U tom smislu, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova koristi svoju ulogu nacionalnog koordinatora međunarodne razvojne i humanitarne politike kako bi usklađivanjem navedenih politika usmjerilo i usredotočilo resorne međunarodne razvojne projekte na zemljopisna i sektorska područja, uskladilo vanjsko-političku dimenziju i razvojno djelovanje resornih tijela te na taj način postiglo sinergijske učinke i smanjilo rizike preklapanja projekata.
Za sveobuhvatnost djelovanja nacionalne razvojne i humanitarne politike ključna je i suradnja s izvaninstitucionalnim partnerima, poput civilnog društva, privatnog sektora, akademske zajednice i vjerskih zajednica. Njihov volonterski, korporativno-društveni, humanitarni i istraživački rad zbog svojih izravnih učinaka na razvoj posebno je važan te služi kao temelj za uspostavu platforme za suradnju. Naročito u pogledu volonterstva, a sukladno načelima EU-a, potiče se usklađenost djelovanja kako bi se postigli sinergijski učinci i spriječilo rasipanje financijskih i ljudskih resursa na terenu.
Ključno je promicanje međuovisnosti mira, sigurnosti, izgradnje države i razvoja prilikom razmatranja globalnih strateških akata u području razvojne i humanitarne politike.
Politika razvojne suradnje i humanitarna politika izravno utječu na globalni, ali i nacionalni razvoj i sigurnost.
Hrvatska nastavlja provoditi svoje specifične razvojne programe, s ciljem ispunjenja nacionalnih prioriteta i osiguravanja prepoznatljivosti hrvatske razvojne politike u međunarodnom okruženju.
Organizacije civilnog društva kao ključni partneri u razvojnoj politici
Organizacije civilnog društva ubrajaju se među ključne partnere u razvojnoj politici kao
Hrvatska javnim pozivima i natječajima, kojima se potiče umrežavanje i osnaživanje kapaciteta, kako hrvatskih, tako i partnerskih lokalnih organizacija civilnoga društva, podržava njihov iskorak na globalnu scenu, olakšava im sudjelovanje u međunarodnim projektima razvojne suradnje i na taj način potiče prijenos iskustava.
