Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH

Povijest

U razdoblju od 1945. do 1949. godine, zapadnoeuropske zemlje i njihovi sjevernoamerički saveznici, suočeni sa žurnom potrebom za ekonomskom obnovom, gledali su zabrinuto na ekspanzionističku politiku i metode SSSR-a.

Iako su zapadne vlade smanjile vojnu infrastrukturu i demobilizirale vojne snage, zabrinutost je neprekidno rasla jer je sovjetsko vodstvo namjeravalo sačuvati vlastitu vojnu silu u punoj snazi. Štoviše, s obzirom na deklarirane ideološke ciljeve Sovjetske komunističke partije, bilo je očigledno da apeli za poštivanje Povelje Ujedinjenih naroda i poštivanje međunarodnog dogovora postignutog na kraju Drugog svjetskog rata neće biti garancija nacionalnoj suverenosti ili samostalnosti nezavisnih demokratskih država koje su se suočile s vanjskom agresijom ili s unutarnjim prevratom. Nametanje nedemokratskih oblika vlasti i suzbijanje učinkovite opozicije te osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda u brojnim srednjoeuropskim i istočnoeuropskim zemljama, kao i u ostalim dijelovima svijeta, pojačalo je strahove.

Niz dramatičnih političkih događanja između 1947. i 1949. godine doveo je do prekretnice. Ova su događanja uključivala izravne prijetnje suverenosti Norveške, Grčke, Turske i drugih europskih zemalja, državni udar u Čehoslovačkoj u lipnju 1948. godine, kao i ilegalnu blokadu Berlina koja je započela u travnju iste godine. Pet zapadnoeuropskih zemalja – Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo – potpisale su u ožujku 1948. godine Bruxelleski sporazum s namjerom razvoja zajedničkog obrambenog sustava, kao i jače suradnje s ciljem otpora ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama njihovoj sigurnosti.

Bruxelleski je sporazum bio prvi korak u poslijeratnoj rekonstrukciji zapadnoeuropske sigurnosti, te je značio osnivanje Obrambene organizacije Zapadne unije (Western Union Defence Organisation). To je bio i prvi korak prema potpisivanju Sjevernoatlantskog sporazuma 1949. godine, te prema osnivanju Sjevernoatlantskog saveza.

Uslijedili su pregovori sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadom o osnivanju jedinstvenog Sjevernoatlantskog saveza temeljenog na garancijama o sigurnosti i uzajamnim obvezivanjima Europe i Sjeverne Amerike. Potpisnice Bruxelleskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju, Norvešku i Portugal da postanu sudionicama ovog procesa. Pregovori su kulminirali potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u travnju 1949. godine, čime je uveden jedinstveni sigurnosni sustav temeljen na partnerstvu 12 zemalja. Grčka i Turska su potpisale Sporazum 1952. godine. Savezna Republika Njemačka je pristupila Savezu 1955. godine, dok je Španjolska postala članicom NATO-a 1982. Ujedinjenjem Njemačke 1990. godine, bivša Demokratska Republika Njemačka postala je integralnim dijelom ujedinjene zemlje, te je tako ušla u sustav sigurnosne zaštite Saveza. Češka Republika, Mađarska i Poljska pridružile su se NATO-u 1999. Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija započele su pregovore 2003. godine da bi službeno postale članicama Saveza u ožujku 2004. godine.

Sjevernoatlantski savez temelji se na Sporazumu zemalja članica koje su svojevoljno pristupile Savezu nakon javne rasprave i primjerene parlamentarne procedure. Sporazum zagovara individualna prava zemalja članica kao i njihove međunarodne obveze sukladno Povelji Ujedinjenih naroda. Zemlje članice se obvezuju da će zajednički snositi rizike i odgovornosti kolektivne sigurnosti, te da se neće međunarodno obvezivati ukoliko bi to bilo u sukobu sa Sporazumom.

Od samog osnutka, prije više od pola stoljeća, središnje mjesto u NATO-u zauzima obrana i sigurnost zemalja članica. Dok ključni zadatak ostaje isti, središte pozornosti prolazi kroz značajne promjene kako bi se Savez što uspješnije nosio s novim prijetnjama i novim izazovima.

(materijali preuzeti s www.nato.int