Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH

O NATO-u

Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma predstavlja savez 28 država iz Sjeverne Amerike i Europe koje su se obvezale da će ispunjavati odrednice Sjevernoatlantskog sporazuma potpisanog u Washingtonu 4. travnja 1949. godine.

U skladu sa Sporazumom, osnovna uloga NATO-a jest očuvati mir i sigurnost političkim i vojnim putem u zemljama članicama. NATO čuva zajedničke vrijednosti saveznica - demokraciju, slobodu pojedinca, vladavinu zakona i mirno rješavanje sukoba, te promiče ove vrijednosti širom euroatlantske regije. On otvara forum za raspravu zemalja iz Sjeverne Amerike i Europe o sigurnosnim pitanjima od općeg značaja i poduzima zajedničke mjere u rješavanju istih.

Odnosi između sjevernoameričkih i europskih članica Saveza su temelj NATO-a. Ove zemlje dijele iste osnovne vrijednosti i interese i predane su očuvanju demokratskih načela, čineći sigurnost Europe i Sjeverne Amerike nedjeljivom. Savez se obvezao na obranu zemalja članica u slučaju agresije ili opasnosti od agresije, te se vodi načelom da napad na jednu ili više članica znači napad na sve.

NATO je organiziran kao međudržavna organizacija unutar koje svaka zemlja članica zadržava pravo na svoju samostalnost. Sve odluke NATO-a donesene su zajednički, konsenzusom. Najvažnije tijelo za donošenje odluka NATO-a jest Sjevernoatlantsko vijeće u kojem su zastupljeni predstavnici svih članica Saveza na razini veleposlanika, ministara vlada, te šefova vlada i država. Svaka zemlja članica sudjeluje ravnopravno u procesu odlučivanja bez obzira na veličinu, politički, vojni ili ekonomski značaj. Saveznici stoga zadržavaju pravo na prostor za samostalno djelovanje, uz poštivanje zajedničkih odluka i akcija. Međutim, jednom usvojene savezničke odluke omogućavaju zajedničku i usklađenu akciju ojačanu političkom solidarnošću.

To je i očitovano u odluci o pružanju pomoći Sjedinjenim Američkim Državama donesenoj nakon napada 11. rujna 2001. godine. Po prvi puta u svojoj povijesti, NATO se pozvao na članak 5. Washingtonskog sporazuma u kojem je predviđeno da oružani napad na jednu ili više zemalja članica znači oružani napad na sve članice Saveza. Sve članice Saveza žestoko su osudile napade te dale podršku Sjedinjenim Američkim Državama u njenim aktivnostima.

NATO nema svoje vlastite operativne oružane snage osim onih koje mu pružaju članice ili zemlje partneri u svrhu provedbe određene misije. NATO raspolaže brojnim mehanizmima koji mu to omogućuju – procesima obrambenog planiranja i planiranja uporabe resursa koji čine temelj suradnje unutar Saveza, provedbom političkih obvezivanja za jačanje sposobnosti i vojnom strukturom koja objedinjuje funkcije organizacije za planiranje multinacionalnih snaga sa sveobuhvatnim NATO sustavom zapovijedanja i upravljanja vojnim snagama koje su mu dodijeljene. Drugim riječima, pod zapovjedništvom strateških zapovjednika NATO-a, organizacija osigurava zajedničko planiranje, uvježbavanje i operativno raspoređivanje snaga zemalja članica sukladno zajednički dogovorenom procesu planiranja snaga. Ukratko, jedna od važnih uloga NATO-a jest biti katalizatorom pri stvaranju snaga koje bi zadovoljile zahtjeve i omogućile zemljama članicama sudjelovanje u operacijama upravljanja krizama u kojima ne bi mogle samostalno sudjelovati.

Dijalog i suradnja sa zemljama nečlanicama pomogli su u prevladavanju hladnoratovskih podjela, te u širenju sigurnosti i stabilnosti daleko izvan granica NATO-a. Savez produbljuje i širi suradnju s Rusijom, Ukrajinom i ostalim zemljama partnerima – od kojih su neke postale članice – kao i sa zemljama Mediteranskog dijaloga i šireg Bliskog Istoka. NATO također produbljuje suradnju s drugim međunarodnim organizacijama, poglavito s Europskom unijom s kojom razvija strateško partnerstvo. Strukture i mehanizmi NATO-a osiguravaju okvir za razne oblike suradnje koji čine sastavni dio svakodnevnih aktivnosti Saveza.

 

Ključni zadaci i načela:

  1. Osigurati neophodne temelje za stabilno euroatlantsko sigurnosno okružje putem razvoja demokratskih institucija i obvezivanja na mirno rješavanje sporova, gdje ni jedna zemlja neće moći prijetiti drugoj vojnom silom.
  2. Služiti, kako stoji u članku 4. Washingtonskog sporazuma, kao ključan transatlantski forum saveznicima gdje bi se oni konzultirali o pitanjima od vitalnih interesa, uključujući i mogući razvoj rizika koji se nameću za sigurnost članica, i prikladnu koordinaciju njihovih nastojanja u područjima od zajedničkog interesa.
  3. Spriječiti prijetnje agresijom i obraniti od nje sve članice NATO-a kako stoji u članku 5. i 6. Washingtonskog sporazuma.
  4. S ciljem poboljšanja sigurnosti i stabilnosti euroatlantskog područja biti spreman, od slučaja do slučaja,  konsenzusom, sukladno članku 7. Washingtonskog sporazuma, doprinijeti učinkovitom sprječavanju sukoba te se aktivno angažirati u upravljanju krizama obuhvaćajući i operacije odgovora na krize.
  5. Promicati široko partnerstvo, suradnju i dijalog s ostalim zemljama euroatlantskog prostora s ciljem jačanja transparentnosti, uzajamnog povjerenja i kapaciteta za zajedničko djelovanje sa Savezom.
  6. Neposredno nakon napada na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine, prioritet je dân aspektima poput bolje razmjene obavještajnih podataka o terorističkim prijetnjama, jačanja suradnje i partnerstva sa zemljama izvan Saveza, kao i s drugim sigurnosnim organizacijama, no prije svega, bavljenju opasnošću od terorizma, jačanju uloge NATO-ovog Središta za oružje za masovno uništenje (Weapons of Mass Destruction (WMD) Centre, WMDC) u jačanju vojne spremnosti za slučaj suzbijanja prijetnji oružjem za masovno uništenje, kao i mogućnosti djelovanja u okružju oružja za masovno uništenje, prilagođavanju struktura snaga, te poboljšanju vojnih sposobnosti u ostalim bitnim područjima.

 

(materijali preuzeti s www.nato.int