Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH

Kontrola konvencionalnog oružja

Tijekom proteklih godina pitanja razoružanja, kontrole i neširenja konvencionalnog oružja postali su jedna od žarišnih točaka međunarodnih odnosa, poglavito što se tiče napora koje međunarodna zajednica poduzima u borbi protiv nezakonite trgovine oružjem i svih oblika terorizma. Nadalje,  protupješačke mine, kazetno streljivo, lako i malokalibarsko oružje i druga konvencionalna oružja predstavljaju prijetnju ne samo za vrijeme oružanog sukoba, već su uzrok ljudskog stradavanja i patnje još dugo nakon završetka tog sukoba.

Republika Hrvatska ulaže stalne napore na učinkovitoj i pravodobnoj provedbi svih svojih međunarodnih obveza koje proizlaze iz potpisanih međunarodnih sporazuma i konvencija.

 

1. Ugovor o trgovini oružjem (Arms Trade Treaty, ATT)

Ugovor o trgovini oružjem (ATT) usvojen je 2. travnja 2013. godine na Općoj skupštini UN-a, a stupio je na snagu 24. prosinca 2014. Hrvatski sabor ga je ratificirao 31. siječnja 2014., a na snagu je stupio 14. veljače 2014. (NN međunarodni ugovori 1/2014). ATT trenutno ima 130 država potpisnica, 82 države koje su ga ratificirale ili mu direktno pristupile te 79 država stranaka, među kojima je i Hrvatska. U tijeku je proces osnivanja Tajništva ATT-a, koje će biti smješteno u Ženevi. Prva konferencija država stranaka održana je u gradu Cancun u Meksiku u kolovozu 2015. a druga će biti održana u Ženevi u kolovozu 2016.

Ugovor predstavlja jedan od ključnih međunarodno-pravnih instrumenata koji bi kroz pravno uređenje standarda i postupaka vezanih za međunarodnu trgovinu konvencionalnim oružjem trebao značajno doprinijeti osiguranju svjetskog i regionalnog mira, sigurnosti i stabilnosti. Primjenjuje se na sve konvencionalno oružje a obuhvaća i s tim povezano streljivo/ubojna sredstva te dijelove i komponente. Njegovom provedbom ne dovode se u pitanje obveze koje su države stranke preuzele s obzirom na postojeće ili buduće međunarodne ugovore kojih su one stranke, ako su te obveze usklađene s Ugovorom o trgovini oružjem. Očekuje se da će primjena Ugovora značajno doprinijeti jačoj globalnoj kontroli tokova oružja s ciljem suzbijanja nezakonite trgovine konvencionalnim oružjem, te jednako tako pridonijeti očuvanju ljudskih prava i poboljšanju uvjeta za postizanje globalnih razvojnih ciljeva. Usvajanje ATT-a predstavlja dvojak globalni uspjeh: (1) Ugovor po prvi puta uvodi globalno usuglašeni režim kontrole nad trgovinom konvencionalnim oružjem (najjača grana međunarodne trgovine, neslužbeno procijenjena na 75 milijardi USD godišnje); (2) usvajanje ATT-a prvi je pregovarački uspjeh u području globalnog razoružanja od usvajanja CTBT-a (Comprehensive Nuclear-Test-Ban Treaty) 1996. godine.

Korisni linkovi:
UN Tajništvo, stranica ATT : www.un.org/disarmament/convarms/ATTPrepCom/index.htm

 

2. Konvencija o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovom uništenju ( Convention on the Prohibition of the Use, Stockpiling, Production and Transfer of Anti-Personnel Mines and on their Destruction)

Skraćeno se ovu konvenciju još obično naziva i Ottawska konvencija ili Mine Ban Treaty (MBT) ili Antipersonnel Landmine Convention (APLC).

Na snazi je od 1. ožujka 1999. godine, trenutno ima 160 država stranaka , a RH ju je ratificirala 20. svibnja 1998. godine. Posebnost Konvencije jest što je to prva eksplicitno humanitarno-sigurnosna konvencija na svijetu. U tom smislu, političko-diplomatski te sigurnosni aspekt Konvencije zapravo je duboko isprepleten s izrazito humanitarnim odredbama (kao i u Konvenciji o kazetnom streljivu, gdje je to još izraženije) te je stoga potrebno uvijek zajedno promatrati oba aspekta kako bi se dobila prava slika Konvencije i njenog značenja. Također, ovako brza univerzalizacija jedne konvencije predstavlja pravi presedan kada se govori o sporazumu međunarodnog prava (tj. multilateralnim ugovorima o razoružanju), poglavito jer se radi o konvenciji koja je zaključena izvan okvira Ujedinjenih naroda. Kao takva, ona je rezultat kontinuiranih i usklađenih napora nevladinih organizacija, međunarodnih agencija i slično mislećih vlada koje su bile zabrinute humanitarnim, društvenim i gospodarskim posljedicama prouzročenim upotrebom protupješačkih mina. U svakom smislu, Konvencija doista predstavlja prekretnicu u međunarodnom humanitarnom pravu.

Najvažnije odredbe Konvencije su sljedeće: sveobuhvatna zabrana proizvodnje, korištenja, prijenosa i skladištenja svih vrsta protupješačkih mina; uništenje postojećih zaliha mina u roku od četiri godine; razminiranje područja zagađenih minama u roku od deset godina (Konvencija pruža mogućnost produženja ovog roka temeljem podnesene zamolbe te suglasnosti ostalih država stranaka); suradnja država stranaka u razminiranju (uključujući tehničku podršku), edukaciji o opasnostima od mina i pomoći žrtvama mina; vjerodostojan režim provjere.

Rad u okviru Konvencije odvija se kroz godišnje sastanke država stranaka (održavaju se naizmjenično u zemlji s minskim problemom te u Ženevi) i pregledne konferencije koje se održavaju svakih pet godina (do sada u Nairobiju 2004. godine i Cartageni 2009. godine). Na svakoj preglednoj konferenciji usvaja se Deklaracija i Akcijski plan za naredno petogodišnje razdoblje u kojemu se navode sva područja na kojima je potrebno uložiti dodatne napore za što učinkovitiju provedbu Konvencije.

Između godišnjih sastanaka država stranaka održavaju se godišnji neformalni sastanci na kojima predstavnici država i stručnjaci iz zemalja i organizacija koji se bave protuminskim djelovanjem raspravljaju o izvješćima o radu četiri Stalna odbora (za opći status i rad Konvencije; za pomoć žrtvama mina, društveno-socijalnu reintegraciju žrtava mina i podizanje svijesti o minama; za uklanjanje mina i srodne tehnologije; za uništenje zaliha mina). Sastanci su također prilika da se informiraju o projektima koji su u tijeku i da osiguraju učinkovit protok informacija između svih zainteresiranih strana. Ovakav format sastanaka poznat je kao Intersessional Work Programme.

RH je sukladno odredbama Konvencije uništila sve zalihe protupješačkih mina prije isteka roka propisanog Konvencijom (ukupno 199 tisuća komada), a zadržala je oko 6300 komada (što je dopušteno Konvencijom) za potrebe istraživanja i obuke, odnosno daljnjeg razvoja cjelokupnoga hrvatskog sustava proutminskog djelovanja.  Posljednja količina je uništena na poligonu Crvena zemlja kod Knina 23. prosinca 2002. godine u nazočnosti međunarodnih promatrača.

U okviru Konvencije, RH ima obvezu podnositi redovita godišnja izvješća (članak 7.) o različitim aspektima provedbe Konvencije (npr. nacionalne mjere provedbe, uskladištene mine, lokacije miniranih područja, edukacijske aktivnosti o opasnostima od mina, pomoć žrtvama mina itd.).

RH je izuzetno aktivna u implementaciji ove Konvencije od samih početaka te je u međunarodnim okvirima prepoznata kao iznimno uspješna i proaktivna u različitim aspektima (uspješnost u razminiranju državnog teritorija, proizvodnja strojeva za razminiranje, uvođenje novih tehnologija u razminiranju, pomoć žrtvama mina, edukacija o minskoj opasnosti, i sl.). 6. listopada 2004. godine na snagu je stupio i Zakon o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovom uništenju (NN, 141/04).  RH je bila domaćin 6. Sastanka država stranaka Konvencije u prosincu 2005. godine, što je također bila potvrda sveukupnoga hrvatskog doprinosa provedbi Konvencije.

Posebno valja istaknuti područje pomoći žrtvama mina u kojem se RH uspješno profilirala kao jedna od zemalja predvodnica u sustavnom kreiranju novih programa skrbi za žrtve mina te kao glasna zagovarateljica nužnosti zaštite civilnog stanovništva od mina. Sustavna pomoć minskim žrtvama te  osobama s invaliditetom uopće u RH provodi se kroz razvijen sustav zdravstvene zaštite i socijalne skrbi. RH je u velikoj mjeri uspostavila uspješan model suradnje u stvaranju učinkovitog sustava pomoći žrtvama mina i edukacije o opasnostima od mina, u kojem sve bolje i uspješnije surađuju vladin i civilni sektor, a upravo se taj model pokazao kao najbolji način uspješnog provođenja rehabilitacije i reintegracije u društvo žrtava mina i osoba s invaliditetom općenito.

Ured za razminiranje osnovan je Uredbom Vlade Republike Hrvatske („Narodne Novine“ 21/12) kao tijelo Vlade za stručne, analitičke, savjetodavne i druge poslove vezane uz protuminsko djelovanje u Republici Hrvatskoj, koje prati rad, aktivnosti i djelovanje Hrvatskog centra za razminiranje.

Korisni linkovi:
Vladin ured za razminiranje www.mine.vlada.hr
Službena stranica  Konvencije:  www.apminebanconvention.org
Ured Ujedinjenih naroda u Ženevi: www.unog.ch

 

3. Konvencija o kazetnom streljivu ( Convention on Cluster Munitions – CCM)

Stupila je na snagu 1. kolovoza 2010. godine, trenutno ima 77 država stranaka, RH ju je ratificirala 5. lipnja 2009. godine (MN, 5/09.). Konvencija je zaključena na Dublinskoj konferenciji (19. do 30. svibnja 2008. godine) kojoj je prethodio tzv. Proces iz Osla. Riječ je o diplomatskom procesu u koji su bile uključene brojne države (one pogođene ovim oružjem kao i one koje ga posjeduju; razvijene zemlje i zemlje u razvoju), nevladine organizacije, UN i Međunarodni odbor Crvenog križa, a koji je za cilj imao stvoriti međunarodno obvezujući instrument koji će učinkovito apostrofirati goleme humanitarne probleme prouzročene kazetnim streljivom. Naime, kazetno streljivo je izrazito nediskriminatorno oružje koje tijekom operativne upotrebe ubija i sakati bez razlike, djeluje na vrlo širokom području i pritom ima visoku stopu neučinkovitosti. Drugim riječima, neeksplodirano kazetno streljivo korišteno tijekom vojnih operacija može desetljećima ostati u tlu i tako ugrožavati živote civila te sprječavati obnovu i razvoj nakon završetka sukoba.

Posebnost ove Konvencije je dvojaka – iznimno se velika pozornost posvećuje pravima žrtava kazetnog streljiva, u mjeri da je osoba/pojedinac/stradalnik zapravo središte Konvencije (a ne oružje kao takvo). Drugo, pri izradi, lobiranju i donošenju ove Konvencije više nego ikad prije ključnu su ulogu imale krovne međunarodne nevladine udruge koje se bave zaštitom žrtava mina (International Campaign to Ban Landmines - ICBL) i žrtava kazetnog streljiva (Cluster Munition Coalition - CMC). Konvencija kao takva uspostavlja primjerenu ravnotežu između humanitarnih i sigurnosnih pitanja, predstavlja značajan napredak na području međunarodnoga humanitarnog prava te se smatra najvažnijim sporazumom u kontekstu razoružanja nakon Ottawske konvencije.

Najvažnije odredbe Konvencije su sljedeće: sveobuhvatna zabrana proizvodnje, korištenja, prijenosa i skladištenja svih vrsta kazetnog streljiva; uništenje postojećih zaliha kazetnog streljiva u roku od osam godina (s time da prema članku 3. postoji i mogućnost produženja tog roka); čišćenje područja zagađenih kazetnim streljivom u roku od deset godina (prema članku 4. i ovaj se rok može produžiti); postavljeni su novi standardi za pomoć žrtvama kazetnog streljiva; države stranke posebno se čvrsto obvezuje na izvještavanje o nacionalnim provedbenim mjerama (članak 7.) te na transparentnost i otvorenost u komunikaciji s drugim državama strankama i nevladinim udrugama što se tiče usklađenosti (članak 8.).

RH je pružila znatan doprinos u izradi Konvencije, posebno što se tiče odredbi o pomoći žrtvama kazetnog streljiva. Općenito, RH je od samih početaka ove Konvencije prepoznata kao članica „elitnog kluba“ zemalja koje su pregovarale i sastavljale Konvenciju, potom ju među prvima potpisale i ratificirale, te je često  tematski vode.

U NDR Laos u studenom 2010. godine održana je Prva konferencija država stranaka Konvencije, na kojoj su usvojeni Deklaracija iz Vientianea i Akcijski plan iz Vientianea za naredno petogodišnje razdoblje. Prva pregledna konferencija Konvencije o kazetnom streljivu održana je u Dubrovniku od 7. do 11. rujna 2015. i okupila je preko 400 predstavnika iz 80 država, Ujedinjenih naroda, Europske unije i brojnih nevladinih organizacija. Na Konferenciji je usvojena Dubrovačka deklaracija, najvažniji politički dokument kojim je izražena apsolutna osuda upotrebe kazetnog streljiva. Ostali važni usvojeni dokumenti su: Izvješće o napretku, Plan rada i proračun Tajništva Konvencije, Dubrovački akcijski plan, kojim se zadaju konkretni ciljevi državama strankama Konvencije za sljedeće petogodišnje razdoblje te Završno izvješće, koje sadrži sve preporuke i odluke Pregledne konferencije.

Kazetno streljivo nije u operativnoj upotrebi u Oružanim snagama RH niti kao takvo postoji u vojno-sigurnosnoj doktrini razvoja hrvatskih Oružanih snaga. Također, kazetnim streljivom nisu naoružani pripadnici Oružanih snaga RH u međunarodnim mirovnim operacijama.

Korisni linkovi:
Vladin ured za razminiranje  www.mine.vlada.hr
Službena stranica Konvecije http://www.clusterconvention.org/
Ured Ujedinjenih naroda u Ženevi: www.unog.ch

 

4.  Konvencija o zabrani ili ograničenju uporabe određenog konvencionalnog oružja koje se smatra izuzetno opasnim (izaziva velike traumatske učinke) ili je neselektivnog djelovanja (engl. Convention on Prohibitions or Restrictions on the Use of Certain Conventional Weapons Which May Be Deemed to Be Excessively Injurious or to Have Indiscriminate Effects - CCW)

Obično se ovu konvenciju naziva skraćeno Konvencija o određenom konvencionalnom oružju, a poznata je i kao Konvencija o nehumanom oružju (engl. Inhumane Weapons Convention).

Konvencija i njeni  Protokoli I, II i III (MN, 13/01) je na snazi od 2. prosinca 1983. godine, trenutno ima 113 država stranaka, RH je stranka od 2. prosinca 1993. godine (uključujući Protokole I, II i III) temeljem sukcesije. Naknadno su ratificirani i  Protokoli (IV, V i Prošireni II). Kada je bila prvotno usvojena, Konvencija se primjenjivala samo u situacijama međunarodnoga oružanog sukoba. Uvidjevši činjenicu da se većina današnjih sukoba javlja unutar državnih granica, države stranke suglasile su se o izmjeni Konvencije na način da se ona primjenjuje i na situacije oružanih sukoba unutar država (tzv. Dodatak članku 1.).

Konvencija sadrži pet protokola:

Protokol I (neprepoznatljivi fragmenti; engl. Non-detectable fragments)

Protokol II i Izmijenjeni Protokol II (mine, mine iznenađenja i druge naprave; engl. Mines, booby traps and other devices)

Protokol III (zapaljivo oružje; engl. Incendiary weapons)

Protokol IV (MN, 4/02) (zasljepljujuće lasersko oružje; engl. Blinding laser weapons)

Protokol V (eksplozivni ostaci rata; engl. Explosive remnants of war)

 Svrha Konvencije je zabrana ili ograničavanje upotrebe određenih vrsta oružja za koje se smatra da uzrokuje nepotrebnu i/ili neopravdanu patnju vojnicima, odnosno onih oružja koja bi mogla nediskriminatorno djelovati na civile. Struktura Konvencije, uključujući i pripadajuće protokole, ustrojena je na jedinstven način koji osigurava fleksibilnost u primjeni tj. sama Konvencija sadrži samo opće odredbe, dok su sve zabrane ili ograničenja upotrebe određenih oružja ili sustava naoružanja predmet protokola pridodanih Konvenciji. 

Neposredan učinak ove jedinstvene strukture jest postojanje različitih pravnih režima zbog različitog sudjelovanja/članstva u Konvenciji i njezinim protokolima te raznih oblika sastanaka Konvencije s drugačijim razinama sudjelovanja. Štoviše, Konvencija i njena dva protokola (Izmijenjeni Protokol II i Protokol V) imaju različite provedbene procedure koje funkcioniraju paralelno. Drugim riječima, protokoli predstavljaju zasebne pravne instrumente i imaju različito članstvo.

Rad u okviru Konvencije odvija se kroz sastanke država stranaka Konvencije i država stranaka protokola, kroz sastanke vladinih stručnjaka država stranaka Konvencije i država stranaka protokola te kroz pregledne konferencije svakih pet godina. Države stranke Konvencije sastaju se jednom godišnje na sastanku država stranaka ili na preglednoj konferenciji svakih pet godina kako bi procijenile stanje i rad Konvencije i njenih protokola te kako bi razmotrile rad i odlučile o mandatu grupe vladinih stručnjaka. Također, odlučuju i o sastancima vojnih i tehničkih stručnjaka koji mogu imati različitu svrhu (npr. pregovaranje novog protokola ili razmatranje određenog problema ili oružja) te o broju takvih sastanaka koji je potrebno održati tijekom godine kako bi grupa ispunila zadani mandat. Grupa vladinih stručnjaka je dakle stručno pomoćno tijelo Konvencije. Sastanci konvencije održavaju se u Ženevi i otvoreni su za sve države stranke, dok se države ne-stranke poziva da budu prisutne kao promatrači. Važno je naglasiti kako su na sastancima dobrodošle sve relevantne međunarodne organizacije i nevladine organizacije, koje također mogu biti prisutne kao promatrači.

Izmijenjeni Protokol II (MN, 4/02) ima vlastitu provedbenu strukturu koja se sastoji od godišnjih konferencija. I ovdje može biti ustrojeno pomoćno tijelo (grupa stručnjaka) sa zadaćom da razmotri implementaciju Protokola ili određeno pitanje koje se veže uz Protokol. 

Države stranke Protokola V također su uspostavile mehanizam za provedbu Protokola koji se sastoji od godišnjih konferencija i sastanaka stručnjaka koji raspravljaju o određenim problemima provedbe Protokola, kao što su uklanjanje eksplozivnih ostataka rata ili pomoć žrtvama istih. Rasprave na sastancima stručnjaka koordiniraju koordinatori koji potom podnose izvješće na godišnjoj konferenciji. Protokol V (MN, 11/04) je prvi multilateralno dogovoreni instrument za suočavanje s problemom neeksplodiranih i napuštenih eksplozivnih ubojnih sredstava. Svrha mu je prepoznati i ukloniti ozbiljnu opasnost i poslijeratne humanitarne probleme koje neeksplodirani ostaci rata predstavljaju za civilno stanovništvo i razvoj,  kao i za humanitarne djelatnike koji rade na terenu. Važnost Protokola V leži u strogim odredbama za države stranke, a koje se tiču odgovornosti sukobljenih strana za eksplozivne ostatke rata i njihovo što žurnije uklanjanje nakon završetka sukoba, zaštite civila od eksplozivnih ostataka rata tijekom sukoba, pružanja sveobuhvatne pomoći žrtvama te međusobne suradnje u ostvarivanju ovih odredbi.

RH je stranka svih protokola u okviru Konvencije te redovno i aktivno sudjeluje na sastancima stručnjaka i sastancima država stranaka, te preuzima vodeće funkcije u okviru Protokola.  

U okviru Konvencije, RH ima obvezu podnositi redovita godišnja izvješća o stanju usklađenosti Konvencije, o Izmijenjenom Protokolu II i o Protokolu V.

Korisni linkovi:
Vladin ured za razminiranje:  www.mine.vlada.hr
Ured Ujedinjenih naroda u Ženevi: www.unog.ch dio pod “disarmament”
Tekst Konvencije: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2001_12_13_120.html
Izmijenjeni Protokol II: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2002_03_4_43.html
Protokol V: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2004_12_11_106.html

 

5. Malo i lako oružje (SALW)

Nezakonita proizvodnja i trgovina malog i lakog oružja te njegovo gomilanje i nekontrolirano širenje mogu doprinijeti destabilizaciji sigurnosnog okruženja. Stoga suzbijanje nezakonitog posjedovanja i učinkovita kontrola malog i lakog oružja predstavljaju jednu od ključnih preduvjeta sigurnosti i stabilnosti svake države, kao i međunarodnog mira. Prema podacima NATO-a danas u svijetu postoji preko pola milijarde malog i lakog oružja odnosno svaki jedanaesti stanovnik svijeta posjeduje jedan komad tog oružja. Također svaki dan u svijetu ta ogromna količine oružja uzrokuje smrt oko 1000 osoba.

Malo oružje se definira kao oružje namijenjeno za uporabu od strane jedne osobe (kao na primjer: revolveri, automatski pištolji, puške, poluautomatske puške). Lakim oružjem smatra se oružje namijenjeno za uporabu od strane nekoliko pripadnika oružanih ili sigurnosnih snaga koji mu služe kao posada (kao na primjer: teške strojnice, ručni i montirani lanseri granata, prenosivo protuzračno oružje, prenosivi lanseri protutenkovskih projektila,  minobacači kalibra manjeg od 100 mm). 

S obzirom na geostrateški položaj RH čije područje presijeca jedna od glavnih europskih krijumčarskih kanala tzv. Balkanska ruta, primarne aktivnosti RH u okviru kontrole malog i lakog oružja usmjerene su na pojačano djelovanje u cilju suzbijanja krijumčarenja, nezakonite proizvodnje i trgovine oružja. Vlada RH je stoga 2009. usvojila Nacionalnu strategiju i Akcijski plan za kontrolu malog i lakog oružja, za čije provođenje je bilo nadležno Nacionalno povjerenstvo za malo i lako oružje, sačinjeno od predstavnika relevantnih tijela državne uprave uz predsjedanje MVEP. Navedeno Povjerenstvo završilo je s radom tijekom 2015.g. nakon uspješnog ostvarenja svih zadaća i ciljeva definiranih Akcijskim planom. Rezultat je to između ostalog i uspješne provedbe zajedničkog projekta Vlade RH i UNDP-a: „SALW kontrola u RH: Potpora provedbe Nacionalne strategije za kontrolu malog i lakog oružja“, koji je bio zamišljen kao potpora nacionalnoj kampanji prikupljanja malog i lakog oružja, uništavanja viškova te izgradnje kapaciteta za kontrolu izvoza oružja, pod nazivom „Manje oružja, manje tragedija

Korisni linkovi:
UN SALW: www.un.org – dio “disarmament”
NATO SALW:  www.nato.int/cps/en/natolive/topics 52142.htm
Ured UNDP u RH: www.undp.hr

 

6. Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja (SSKN)

Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja potpisan je, 14. lipnja 1996. godine, u skladu s člankom IV Aneksa 1- B Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini te predstavlja međunarodni sporazum kojim se regulira kontrola naoružanja u cilju uspostavljanja i održavanja vojne ravnoteže, izgradnje povjerenja i sigurnosti na području Stranaka Sporazuma: Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske, Crne Gore i Republike Srbije.

Sporazum uspostavlja sustav mjera i procedura za smanjenje broja naoružanja na dogovorenu razinu. Prava i obaveze koje proizlaze iz Sporazuma su pravno obavezujuće.

Države Stranke, u prosincu 2014. godine, potpisale su izmjene i dopune kojima se ukida angažman Osobnog predstavnika OESS-a, a države samostalno preuzimanju vlasništvo nad njegovom provedbom. Stranke Sporazuma preuzele su samostalnu provedbu 1. siječnja 2015. godine.

Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja dao je veliki doprinos stabilnosti i predvidivosti u regiji i ostatku jugoistočne Europe te iskustva i naučene lekcije tijekom pregovora i njegove uspješne primjene predstavljaju koristan doprinos široj raspravi o budućnosti kontrole konvencionalnog naoružanja u Europi.

Najveći uspjeh Sporazuma je redukcija velikog broja naoružanja, preko 10 000 komada, te predstavlja doprinos u procesu izgradnje sigurnosti, stabilnosti, transparentnosti i povjerenja na  području njegove primjene.

 

7. Ugovor o konvencionalnim snagama u Europi (Treaty on Conventional Forces in Europe – CFE)

Ugovor o konvencionalnim snagama u Europi potpisan je 1990. godine između NATO-a i Varšavskog ugovora u doba raspada Varšavskog paka i sloma komunizma. Stupio je na snagu 1992. godine, kao pravno obvezujući dokument, a 1999. je amendiran  zbog nastalih promjena, ali nikad nije ratificiran osim od strane četiri države (RF, Bjelarus, Kazahstan i Ukrajina).

Ugovor je kompleksan instrument koji je doveo do vojnog balansa snaga dvaju tadašnjih blokova kroz ograničenja u naoružanju i vojnoj opremi na području primjene od Urala do Atlantika. Njegova je velika vrijednost uspostavljeni verifikacijski režim i inspekcije koje su popravile  povjerenje između nekada suprotstavljenih ideoloških i vojnih strana. U Beču je uspostavljena zajednička konzultativna skupina koja se brinula o provedbi ugovora.

Ugovor o adaptaciji temeljnog Ugovora  je potpisan 1999. U Istambulu. Trebao je originalni CFE dovesti u vezu s novim realnostima (ulaskom u NATO nekadašnjih članica Varšavskog ugovora) kao i otvoriti Sporazum novim članicama, no kako su pravno obvezujuće obveze iz Sporazuma povezane s nekim političkim obvezama (tzv. Istambulske obveze) koje je Rusija poslije odbijala provesti (povlačenje trupa iz Moldove/Transnjistrije i Gruzije), ovaj izmjenjeni ugovor nije nikada stupio na snagu.

 

8. Bečki dokument 2011(Vienna Document 2011- VD 2011)

Bečki dokument 2011. (odlukom Foruma za sigurnosnu suradnju OESS-a stupio na snagu 1. prosinca 2011.; time je dosadašnji ''Bečki dokument 1999'' dopunjen i preimenovan u ''Bečki dokument 2011'') je politički obvezujući dokument za sve članice OESS-a. Pomoću tog dokumenta se razvijaju i unaprjeđuju mjere za izgradnju povjerenja i sigurnosti. RH je kao aktivna sudionica Bečkog dokumenta (BD) kroz svoje dosadašnje sudjelovanje izvršila preko 100 raznih aktivnosti na teritoriju drugih zemalja članica, dok je u isto vrijeme na teritoriju RH prihvaćeno više od 50 različitih vrsta inspekcija. Sustav verifikacije BD je predvidio dvije vrste inspekcije koje zemlje članice mogu međusobno provoditi. Jedan oblik verifikacije je inspekcija specificiranog područja, a drugi oblik je evaluacijska posjeta tijekom koje se provodi inspekcija točno određene postrojbe.

Link na: http://arhiva.morh.hr/hvs/SPORAZUMI/BD-HR.htm