Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH

Druge međunarodne i regionalne organizacije

 

MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA FRANKOFONIJE (OIF)

Međunarodna organizacija za Frankofoniju (OIF) okuplja zemlje u kojima je francuski materinji ili uobičajeni jezik, gdje je značajan udio stanovništva frankofon ili gdje postoji značajna pripadnost francuskom jeziku ili kulturi. Osnovana je 20. ožujka 1970. godine sa sjedištem u Parizu. Članstvo čini 77 država i pokrajina, odnosno, 54 redovnih članica, 3 pridružene članice i 20 stalnih promatrača. Ciljevi OIF-a su utjeloviti aktivnu solidarnost među članicama te, poštujući kulturnu i jezičnu raznolikost, djelovati na promicanju francuskog jezika, mira i održivog razvoja.

Republika Hrvatska u OIF-u ima status promatrača od 2004. godine, a iste godine je Hrvatski sabor pristupio Parlamentarnoj skupštini IOF-a. Svake godine tijekom mjeseca ožujka u Hrvatskoj se obilježavaju Dani Frankofonije.

Više: www.francophonie.org

 

AFRIČKA UNIJA

Afrička unija („African Union“ - AU) panafrička ja organizacija čije je djelovanje usmjereno osiguranju mira i napretka Afričkog kontinenta. Utemeljena je 2002. godine na Sastanku na vrhu u Durbanu (Južna Afrika). Organizacija okuplja 54 države članica - Alžir, Angolu, Benin, Bocvanu, Burkinu Faso, Burundi, Kamerun, Kabo Verde, Srednjoefričku Republiku, Čad, Komori, Demokratsku Republiku Kongo, Republiku Kongo, Cote d'Ivoire, Džibuti, Egipat, Ekvatorsku Gvineju, Eritreju, Etiopiju, Gabon, Gambiju, Ganu, Gvineju, Gvineju Bisau, Keniju, Lesoto, Liberiju, Libiju, Madagaskar, Malavi, Mali, Mauritaniju, Mauricijus, Mozambik, Namibiju, Niger, Nigeriju, Ruandu, „Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku“, Sveti Toma i Prinsipe, Senegal, Sejšele, Sijera Leone, Somaliju, Južnu Afriku, Južni Sudan, Sudan, Svazi, Tanzaniju, Togo, Tunis, Ugandu, Zambiju i Zimbabve.

Republika Hrvatska ima promatrački status u AU.

Glavni su ciljevi Afričke unije promicanje jedinstva i mira među afričkim narodima, jačanje demokracije i dobrog upravljanja te poticanje održivog rasta. Političko i gospodarsko integriranje kao oblik suradnje država članica trebalo bi pridonijeti razvoju Afrike, uklanjanju siromaštva i pomoći uključivanju Afrike u globalnu ekonomiju. Sjedište je Afričke unije u Adis Abebi (Etiopija).

Afrička unija kao organizacija utemeljena na svojevrsnom modelu integriranja u ožujku 2004. godine inaugurirala je pan-Afrički parlament. Parlament razmatra teme važne za Afriku i savjetodavno je tijelo predsjednika država Afričke unije.

Afrička unija također planira utemeljenje suda za ljudska prava, središnje banke i monetarnog fonda te do 2023. godine i uspostavu Afričke ekonomske zajednice sa zajedničkom valutom.

Radi rješavanja konfliktnih situacija kao preduvjeta napretka Afričkog kontinenta Afrička je unija 2004. godine utemeljila Vijeće za mir i sigurnost. Vijeće ima mogućnost interveniranja u konfliktima, kao i raspoređivanja vojnih snaga u situacijama genocida i zločina protiv čovječnosti, autorizira misije očuvanja mira.

Tijekom 2012. godine predsjedatelj Afričke unije je Predsjednik Benina Yayi Boni.

Glavna su tijela organizacije – Skupština Afričke unije, Izvršno vijeće te Komisija. Skupština okuplja predsjednike država koji se sastaju najmanje jedanput godišnje i glavno je tijelo za donošenje odluka Afričke unije. Članovi Skupštine biraju predsjedatelja Afričke unije koji obnaša dužnost tijekom jednogodišnjeg razdoblja.

Izvršno vijeće čine ministri vanjskih poslova država članica. Vijeće je savjetodavno tijelo članova Skupštine Afričke unije.

Komisija je administrativno tijelo s 10 povjerenika s individualnim portfeljima, provodi politike Afričke unije i koordinira aktivnosti i sastanke. Predsjedatelj Komisije bira se na četverogodišnje razdoblje.

Na 19. Sastanku na vrhu Afričke unije održanom u lipnju 2012. godine Dr. Nkosazana Dlamini – Zuma izabrana je za predsjednicu Komisije Afričke unije, čime je postala prva žena čelnica jednog od najvažnijih tijela Unije.

Suradnja Europske unije i Afričke unije temelji se povijesnoj, kulturnoj i zemljopisnoj povezanosti Europe i Afrike, zajedničkoj budućnosti i zajedničkim vrijednostima poštivanja ljudskih prava, slobode, jednakosti, solidarnosti, pravde te poštivanja vladavine prava i demokracije pretočenih u međunarodne ugovore i konstitutivne dokumente EU i AU. Na Sastanku na vrhu Afrika – EU, održanom u Lisabonu 2007. godine 80 čelnika država i vlada Afrike i EU otvorili su novu, stratešku razinu suradnje, u kojoj je osim razvojne pomoći, Afrička unija prepoznata kao strateški partner EU u različitim tematskim područjima od zajedničkog interesa Afrike, Europe i globalno.

 

ASEAN

Udruženje država Jugoistočne Azije („Association of South East Asian Nations“ - ASEAN) utemeljena je 8. kolovoza 1967. godine na sastanku u Bangkoku. Države utemeljiteljice ASEANA su Tajland, Indonezija, Malezija, Filipini i Singapur. Kasnije su se ASEAN-u priključili i Bruneji, Burma, Kambodža, Laos i Vijetnam. Stalno tajništvo organizacije smješteno je u Jakarti.

Cilj je suradnje u okviru ASEAN-a jačanje gospodarske suradnje između deset država članica te promicanje mira i stabilnosti u regiji. Prvi Sastanak na vrhu ASEAN-a održan je 1976. godine na Baliju. Na sastanku je potpisan Ugovor o prijateljstvu i suradnji u Jugoistočnoj Aziji (TAC). Ugovorom je istaknuto načelo nemiješanja u interne politike i situacije u državama članicama. Kako je TAC otvoren i za države nečlanice ASEAN-a potpisale su ga i Kina, Indija, Japan, Rusija i Južna Koreja.

U području sigurnosti 1994. godine utemeljen je Regionalni forum ASEAN-a (ARF). Cilj je ARF rješavanje sukoba mirnim sredstvima i provedba preventivne diplomacije. ARF ima 23 države članice, među kojima su SAD, Rusija, Indija, Kina, Japan i Sjeverna Koreja. Godinu kasnije, 1995., države članice ARF-a potpisale su Ugovor o zoni Jugoistočne Azije slobodnoj od nuklearnog oružja.

Jedna od glavnih smjernica daljnjeg djelovanja ASEAN-a interes je za ubrzanjem ekonomskog integriranja država članica po modelu jedinstvenog tržišta Europske unije (EU), koje bi uključivalo ukidanje carina, liberalizaciju trgovine te kretanje rada i kapitala. Istodobno ASEAN pregovara s Kinom, Indijom i Japanom o potpisivanju ugovora o slobodnoj trgovini.

U studenome 2007. godine čelnici država ASEAN-a potpisali su povelju o ubrzanju i produbljivanju ekonomskog integriranja. ASEAN je poveljom dobio pravnu osobnost, a države članice obvezale su se na promicanje ljudskih prava i načela demokracije. Povelju je 2008. godine ratificiralo svih deset država članica.

Glavni tajnik ASEAN-a je bivši ministar vanjskih poslova Tajlanda Surin Pitsuwan. Petogodišnji mandat glavnog tajnika započeo je u siječnju 2008. godine.

Glavna su tijela ASEAN-a – Godišnji sastanak predsjednika država; Godišnji sastanak ministara vanjskih poslova; Upravljački odbor kojim predsjeda ministar vanjskih poslova države domaćina sastanka na vrhu te Glavni tajnik. U okviru ASEAN-a djeluje 29 odbora 122 tehničke skupine, koji podupiru rad ministarskih tijela i aktivnosti ASEAN-a.

Europska unija (EU) podupire napore ASEAN-a za intenziviranje suradnje između država članica ASEAN-a i njihovo regionalno integriranje usmjereno jačanju regionalne stabilnosti, napretku i suočavanju s globalnim izazovima. EU zainteresirana je za dijalog i suradnju s ASEAN-om te koordinaciju u svezi s regionalnim i globalnim temama. Na Ministarskom sastanku ASEAN – EU održanom 26. i 27. travnja 2012. godine u Brunej Darussalamu usvojen je i zajednički Akcijski plan za suradnju ASEAN-a i EU u području politike, sigurnosnim, ekonomskim i socio-kulturnim temama.

 

ARAPSKA LIGA

Arapska liga („The League of Arab States“ - AL) utemeljena je 1945. godine. Danas u članstvu ima – Alžir, Bahrein, Komori, Džibuti, Egipat, Irak, Jordan, Kuvajt, Libanon, Libiju, Mauritaniju, Maroko, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Somaliju, Sudan, Siriju, Tunis, Ujedinjene Arapske Emirate, Jemen te “Palestiniski teritorij”.

Kako je jedan od glavnih ciljeva organizacije očuvanje pan-Arapskih interesa, Arapsko proljeće i konflikti povezani s nemirima u Libiji i Siriji Arapskoj su ligi nametnuli dodatne izazove i dali joj novo značenje. Slijedom brutalnih postupaka režima Bashara Assada spram sirijskih pobunjenika, u studenome 2011. godine suspendirano je sudjelovanje izaslanstva Sirije na svim sastancima Lige.

Sjedište je Arapske lige u Kairu.

Uz očuvanje svearapskih interesa misija je organizacije – osnažiti političku, gospodarsku i kulturnu suradnju između država članica te zaštititi njihovu neovisnost i suverenitet. Povelja Arapske lige određuje Vijeće AL kao glavno tijelo organizacije. Vijeće se u pravilu sastaje dvaput godišnje,ali i u slučajevima kada se za to ukaže potreba. Predsjedanje Arapskom ligom izmjenjuje se svakih šest mjeseci, jednom godišnje održava se Sastanak na vrhu AL. Posljednji sastanak na vrhu održan je u ožujku 2012. godine u Bagdadu. Sljedeći će se održati 2013. godine u Dohi, glavnom gradu Katara.

Od svibnja 2011. godine predstavnik Egipta  NabiI El Araby  na dužnosti je glavnog tajnika AL. Izbori za glavnog tajnika provode se svakih pet godina, a odluka se donosi dvotrećinskom većinom glasova članova Vijeća.

Tajništvo Arapske lige u travnju 2011. godine istaknulo je zabrinutost zbog nasilnog gušenja mirnih prosvjeda i podržalo demokratske promjene. U ožujku 2011. godine Arapska liga pozvala je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda na glasanje za zonu zabrane letenja iznad Libije i suspendiralo Libiju iz članstva organizacije. U kolovozu je  glavni tajnik Arapske lige izdao priopćenje kojim se potvrđuje namjera Lige, njezinih država članica i njezinih institucija da zajedničkim naporima s „Libijskom braćom“ osiguraju Libiji svu potrebnu pomoć i započnu pripreme za fazu obnove.

Na početku krize u Siriji, Arapska je liga već u kolovozu 2011. godine održala tematski sastanak u svezi s novonastalom situacijom. U studenome 2011. godine suspendirala je sirijsko izaslanstvo iz sudjelovanja na sastancima Lige. Po prvi puta u povijesti, organizacija je također nametnula političke i ekonomske sankcije  - nakon što  sirijska Vlada nije provela Akcijski plan Arapske lige s kojim se suglasila 2. studenoga 2011. godine. Arapska liga aktivno promiče sporazum sklopljen sa sirijskom oporbom. 

Na Sastanku na vrhu održanom 29. ožujka 2012. godine Arapska je liga istaknula glavne izazove pred kojima su se našle arapske države nakon previranja – postizanje socijalne pravde, poštivanje ljudskih prava, promicanje prava mladih i ženskih prava te osiguranje političkih prava religijskih i kulturnih manjina.

Arapska liga na Sastanku na vrhu održanom u ožujku 2002. godine usvojila je Arapsku mirovnu inicijativu. Inicijativom su određeni preduvjeti normalizacije odnosa između arapskih država i Izraela. Temeljna je postavka inicijative- priznanje Izraela od strane svih arapskih država u zamjenu za kompletno povlačenje sa svih okupiranih arapskih teritorija. Arapska mirovna inicijativa potvrđena jeiI na Sastanku na vrhu Lige održanom 2007. godine u Rijadu.

2009. godine na Malti je otvoren Ured za vezu EU i Arapske lige. U prosincu 2011. godine glavni je tajnik Lige El Araby po prvi puta sudjelovao na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova EU. Na sastanku je istaknut interes i EU i AL za intenziviranje odnosa te određeno održavanje zajedničkog sastanaka ministara vanjskih poslova EU i AL svake dvije godine. Drugi ministarski sastanak EU i AL održan je u studenome 2012. godine u Kairu. Ministri su razmijenili mišljenja o krizi u Siriji, bliskoistočnom mirovnom procesu te jačanju suradnje između Europske unije i Arapske lige. Na sastanku je sudjelovala i prof. dr. sc. Vesna Pusić, prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova.

 

ORGANIZACIJA ISLAMSKE KONFERENCIJE

Organizacija islamske konferencije („Organisation of the Islamic Conference“ - OIC) utemeljena je 1969. godine. Okuplja 57 članica disperziranih na četiri kontinenta (56 država i Palestinsku oslobodilačku organizaciju) -  Afganistan, Albaniju, Alžir, Azerbajdžan, Bahrein, Bangladeš, Benin, Brunej, Burkinu Faso, Kamerun, Čad, Komori, Cote d'Ivoire, Džibuti, Egipat, Gabon, Gambiju, Gvineju, Gvineju Bisau, Gvajanu, Indoneziju, Iran, Irak, Jordan, Kazahstan, Kuvajt, Kirgistan, Libanon, Libiju, Maleziju, Maldive, Mali, Mauritaniju, Maroko, Mozambik, Niger, Nigeriju, Oman, Pakistan, Katar, Saudijsku Arabiju, Senegal, Sijera Leone, Somaliju, Sudan, Suriname, Siriju, Tadžikistan, Togo, Tunis, Tursku, Turkmenistan, Ugandu, Ujedinjene Arapske Emirate, Uzbekistan, Jemen te Palestinsku oslobodilačku organizaciju.

Ciljevi organizacije oblikovani su Poveljom usvojenom na prvom Sastanku ministara vanjskih poslova OIC-a održanom 1972. godine u Džedi. Neki su od važnijih ciljeva suradnja između država članica u području gospodarstva, socijalnim temama, kulturi, znanosti i duhovnosti; očuvanje svetih mjesta Islama; razmjena mišljenja i međusobna potpora inspirirana učenjem Islama te uklanjanje rasne diskriminacije i kolonijalizma.

Najvažnije je tijelo u strukturi OIC-a Konferencija predsjednika država, čiji se sastanci održavaju svake tri godine. U intervalima između sastanaka na vrhu, radi provedbe odluka šefova država održavaju se sastanci ministara vanjskih poslova. Ministri vanjskih poslova na svom sastanku biraju i glavnog tajnika organizacije, na razdoblje od četiri godine. Operativno tijelo OIC-a je Tajništvo na čelu s glavnim tajnikom i četiri pomoćnika glavnog tajnika.

Profesor Ekmeleddin Ihsanoglu, turski diplomat deveti je po redu i prvi glasovanjem izabran glavni tajnik OIC-a.

 

OSTALE ORGANIZACIJE

Republika Hrvatska članica je i brojnih drugih regionalnih međunarodnih organizacija te sudjeluje u različitim međuvladinim tijelima. Istodobno pratimo i najvažnije aktivnosti, politike i suradnju u okviru regionalnih međunarodnih organizacije koje po svome značenju i ulozi u međunarodnim odnosima utječu na globalna pitanja i s čijim članicama ostvarujemo bilateralnu suradnju.

Među važnije prioritete međuvladine suradnje Republike Hrvatske svakako je sudjelovanje u radu Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust („International Holocaust Remembrance Alliance“). Radna skupina za međunarodnu suradnju u području obrazovanja, sjećanja i istraživanja holokausta („Task Force for International Cooperation on Holocaust Education, Remembrance, and Research – ITF“) utemeljena je 1998. godine, a u prosincu 2012. godine preimenovana je u Međunarodni savez. Okuplja 32 države sudionice, a temeljni joj je dokument Stockholmska deklaracija iz 2000. godine. Republika Hrvatska aktivno surađuje s ITF-om od 2001. godine, a članicom je postala u studenom 2005. godine tijekom Poljskog predsjedanja. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova koordinira aktivnosti Republike Hrvatske u ITF-u.