Print

REPUBLIKA HRVATSKA I UJEDINJENI NARODI

Govor Predsjednika Republike Hrvatske na 62. zasjedanju Opće skupštine Ujednijenih naroda, New York, 27. rujna 2007.

Gospodine predsjedavajući Opće skupštine,
Gospodine glavni tajniče Ujedinjenih naroda,
Vaša Veličanstva,
Vaše ekselencije - predsjednici, premijeri i ministri,
Gospođe i gospodo,

Kada sam prije sedam godina prvi puta stao za ovu govornicu da bih se predstavnicima država svijeta obratio u ime Republike Hrvatske, svoj sam govor započeo riječima: vrijeme istječe.
Nisam ni pomišljao da ću poslije punih sedam godina morati ponoviti te iste riječi, samo s još većom urgentnošću. Ali, prilike u kojima živimo, problemi s kojima se suočavamo i naša nesposobnost, ili nedovoljna sposobnost da ih rješavamo, tjeraju me da i danas s ovoga mjesta kažem: vrijeme istječe!
Kada smo održali milenijsko zasjedanje, obilježavajući ulazak u novo stoljeće i tisućljeće, formulirali smo i naše milenijske ciljeve. Identificirali smo ono na čemu treba raditi, utvrdili smo ono čemu treba težiti. I to je u redu.
Nije, međutim, u redu da ostvarivanje tih milenijskih ciljeva ne ide onim tempom i onako kako bi trebalo, kako bi zapravo moralo – ako želimo da sve to ima nekoga smisla. Kasnimo, i zato upozoravam: vrijeme istječe! Ako je neka svjetska institucija pokazivala sluha za probleme zemalja u razvoju, ako su se negdje čuli glasni i opravdani zahtjevi da se zaustavi raslojavanje svijeta na one koji imaju i one koji nemaju, onda je to bilo upravo ovdje – u Ujedinjenim narodima.
I osobno sam sudjelovao na zasjedanjima i konferencijama koje su se time bavile, a opetovano sam upozoravao kako je nerazvijenost – uz neravnopravnost u međunarodnim odnosima i neriješene regionalne krize – jedan od generatora globalnoga terorizma.
Ipak, nerazvijenost i siromaštvo i dalje pritišću velike dijelove čovječanstva, a do sada preferirane metode borbe protiv terorizma pokazale su se nedovoljno djelotvornima, ponekada i kontraproduktivnima.
I ovdje kasnimo, i ovdje vrijeme istječe!
Željeli smo i želimo ovu našu, doista našu organizaciju osposobiti za bolje i svrsishodnije djelovanje u današnjim uvjetima.
Drugim riječima: mi želimo reformirati Ujedinjene narode. Želimo ih pretvoriti iz odraza svijeta kojega više nema i njegovih potreba, u instrument očuvanja mira, uspostavljanja stabilnosti i osiguranja razvoja u svijetu u kojemu živimo danas i u kojemu će živjeti generacije što dolaze. Svojom kandidaturom za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti, Hrvatska želi potvrditi svoju privrženost svjetskoj organizaciji i svoju spremnost da sudjeluje u njezinome reformiranju.
Ne želim zloupotrebljavati vrijeme koje mi je na raspolaganju, kako bih lobirao za tu našu kandidaturu. Naša djela govore umjesto naših riječi. A naša djela su: uspješna borba za nacionalnu samostalnost, usprkos nametnutome ratu; završetak te borbe na miran način, upravo u suradnji s Ujedinjenim narodima; hrabro suočavanje s prošlošću i nezatvaranje očiju pred istinom o njoj; građenje dobrih odnosa sa svim susjedima, uključujući i one s kojima smo bili u ratu.
Zatim, promicanje modela mirnog rješavanje sporova uvijek i svuda; sudjelovanje u 15 mirovnih misija Ujedinjenih naroda, što Hrvatsku danas dovodi na sam vrh zemalja čiji se vojnici pod plavom zastavom bore za mir; ali naglašavam: samo onih misija pod mandatom svjetske organizacije. Ukratko: kandidiramo kao zrela evropska demokratska zemlja, privržena ciljevima Ujedinjenih naroda i mislim da ništa više o tome ne trebam reći. Tu privrženost, rekao sam već, demonstriramo i potporom reformi svjetske organizacije.
No, i u ostvarivanju toga ne samo plemenitoga, nego i nezaobilaznoga cilja, mi kasnimo. Čuju se već, i iz naših redova, glasovi kako se treba Ujedinjenih naroda odreći. Vremena za akciju je sve manje.
Stoga i ovdje moram ponoviti: vrijeme istječe!

Mnogo se puta u desetljećima što su iza nas pod ovom kupolom raspravljalo o potrebu uspostavljanja novih međunarodnih odnosa – i političkih, i gospodarskih.
Osnova tih novih odnosa može biti samo puna ravnopravnost. Istina je da veliki i moćni imaju i veću odgovornost, ali istina je i to da nitko, ponavljam: nitko, ne može i ne smije imati veća prava, a još manje smije takva prava prisvajati silom. Baš kao što se nikome njegova prava silom ne smiju osporavati.
To vrijedi kako za globalne odnose, tako i za regionalna zbivanja. Na žalost, sila je u međunarodnim odnosima i dalje prisutna, a na evropskome kontinentu svjedoci smo opasnih znakova mogućeg obnavljanja utrke u naoružanju.
Takav trend treba zaustaviti, takvo stanje treba promijeniti. Vremena nema mnogo. Kažem zato još jednom: vrijeme istječe! Udovoljavajući potrebama često nekontroliranog razvoja ne samo najrazvijenijih, a posebno - popuštajući pred agresivnim zahtjevima kapitala, vođenog isključivo interesom, a nikako socijalnom komponentom, pristali smo na to da osudimo milijune ljudi na smrt - zbog gladi i nedostatka osnovne medicinske zaštite, a stotine milijuna ljudi na golo preživljavanje bez ikakve perspektive – zbog neimaštine.
No, uništavajući prirodu ugrozili smo i sam opstanak sviju nas. Promjena klime i globalno zatopljavanje tek su jedan, doduše svima najvidljiviji, pokazatelj stanja o kojemu govorim. Sastanak o globalnome zatopljavanju, održan ovdje prije tri dana, potvrdio je kako smo svi postali svjesni opasnosti s kojom smo suočeni.
Oni koju tu realnu i svakodnevno vidljivu opasnost potcjenjuju, pa čak i poriču, morat će se suočiti s istinom. U toj istini već živimo! Treba djelovati, i to brzo, usklađeno i odgovorno. Treba djelovati u interesu sviju, pa čak i onda ako je to trenutno protiv interesa nekih.
Jer, vrijeme opasno istječe!
Mi se nismo i ove godine okupili u Općoj skupštini da bismo, svatko iz svoje perspektive, opisali svijet u kojemu živimo i naše neposredno okruženje. Mi nemamo mandat da samo dijagnosticiramo.
Naš nam mandat nalaže i da liječimo, da mijenjamo, da popravljamo. Svojom vanjskom politikom utemeljenom na vrijednostima Evropske unije u koju će uskoro ući, ali i protkanom željom da razvija dobre odnose sa svima koji takve donose žele s njome, Republika Hrvatska pokazala je na djelu i svijest o tome da vremena za čekanje nema, ali i sposobnost da djeluje, da pokreće stvari u pozitivnom smjeru – u vlastitome interesu, ali i u interesu drugih.
Svijet u kojemu živimo je jedan. Njegova je sudbina u našim rukama. U tome svijetu ima mjesta za sve nas. Ali, ovo smije, može i mora biti samo svijet ravnopravnih, samo svijet onih koji će imati ne samo jednaka prava, nego i jednake šanse, koji će znati da nitko – ma kako velik i jak bio – ne može sam i samo za sebe, ali da svi zajedno možemo - i to ne samo promijeniti svijet u kojemu živimo. Zajedno mi ga možemo i spasiti i sačuvati za one koji dolaze iza nas.
Ali – ne zaboravimo: vrijeme istječe!

Hvala!