Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH

Multilateralni odnosi

Svjetska trgovinska organizacija (WTO)

Svjetska trgovinska organizacija (WTO) je međunarodna organizacija koja predstavlja institucionalni i pravni okvir multilateralnog trgovinskog sustava u područjima carina i trgovine robama, uslugama i intelektualnom vlasništvu. Osnovana je i službeno je otpočela s radom 1. siječnja 1995. godine. .

Izvorišta WTO i povijesni pregled

Neuspjeli pokušaj stvaranja Međunarodne trgovinske organizacije (ITO) 1948. godine, kao jedne od Bretton Woods institucija, rezultirao je pristupanjem 23 države Općem sporazumu o carinama i trgovini (GATT) u Ženevi. Inicijalni nacrt Povelje ITO bio je ambiciozan, nadilazio je pravila svjetske trgovinske discipline budući je predviđao pravila u područjima zapošljavanja, međunarodnih investicija, usluga, restriktivne poslovne prakse. Od inicijalno 50 država čija je namjera bila utemeljiti specijaliziranu agenciju UN, Međunarodnu trgovinsku organizaciju, 23 države GATT-om su pokrenule postupnu trgovinsku liberalizaciju i uklanjanje protekcionističkih mjera u trgovini robom koje su predstavljale ostavštinu iz 30-ih godina. Sve do 1994. godine, tijekom 47 godina i kroz četiri runde pregovora, GATT-om je stvaran snažan i prosperitetan multilateralni trgovinski sustav, koji je 1995. godine prerastao u Svjetsku trgovinsku organizaciju.

Runde pregovora

Dillon runda (1960-1961), Kennedy runda (1964-1967), Tokyo runda (1973-1979) i Urugvajska runda (1986-1994), pridonijele su postupnom postizanju većeg stupnja liberalizacije trgovine. Nakon osnivanja WTO uslijedile su konferencije u Singapuru, Ženevi, Seattleu, Dohi, Cancunu, a uskoro se očekuje VI Ministarska konferencija u Hongkongu.

Dillon runda pregovora 23 države, rezultirala je usvajanjem 45,000 tarifnih koncesija, ili sniženja carina, pokrivši tako jednu petinu sveukupne svjetske razmjene. Dogovoreno je prihvaćanje nekih trgovinskih pravila iz nacrta Povelje ITO. Kombinirani paket trgovinskih pravila i tarifnih koncesija poprimio je oblik Općeg sporazuma o carinama i trgovini. GATT je stupio na snagu u siječnju 1948. godine te su 23 države potpisnice postale formalno ugovorne stranke Općeg sporazuma.

Kennedy runda, nastavlja smanjivanje tarifnih barijera, a u GATT je ugrađen Sporazum o anti-damping mjerama.

Tokyo runda, u kojoj su sudjelovale 103 države, nastavila je daljnju liberalizaciju trgovine. Predstavljala je ujedno ozbiljniji pokušaj reforme trgovinskog sustava i uklanjanja necarinskih prepreka. Runda je razultirala smanjenjem carina za trećinu, do razine od 4,7% u prosjeku. Carinska sniženja, raspoređena na razdoblje od osam godina unijela su novi element "harmonizacije", odnosno proporcionalno većeg sniženja u odnosu na veće carine. Rezulat runde je i serija sporazuma o uklanjanju necarinskih prepreka u nekim novim područjima, kojima su pristupile uglavnom industrijalizirane države stranke GATT. Kako nisu bili prihvaćeni od svih država, neki od ovih sporazuma i nakon iduće runde zadržali su obilježje dobrovoljnih višelateralnih sporazuma.

Urugvajska runda dopunila je višelateralne ugovore i neke pretvorila u multilateralne, odnosno obvezujuće, te su sporazmi u svega četiri područja, državnih nabavki, trgovini goveđim mesom, i civilnim zrakoplovima te mljekarstvu, zadržali oblik dobrovoljnih višelateralnih trgovinskih sporazuma.

WTO je nastala kao rezultat četiri GATT runde pregovora. Formalno utemeljenje WTO proizlazi iz Urugvajske runde koja je uspješno okončana Ministarskom konferencijom u Marakešu, Maroko, u travnju 1994. godine. Deklaracijom iz Marakeša od 15. travnja 1994. godine utemeljena je WTO kao međunarodna organizacija koja je u svoju strukturu ugradila dotadašnji Opći sporazum o carinama i trgovini, ali je svoju nadležnost proširila na dva druga nova područja – trgovinu usluguma (GATS) i intelektualno vlasništvo (TRIPS).

IV Ministarskom konferencijom 2001. g. u Dohi, Katar, pokrenuta je nova runda multilateralnih trgovinskih pregovora, tzv. Doha runda, čime će nadležnost WTO biti dodatno proširena tzv. Singapurskim područjima ulaganja i zaštite okoliša.

Cilj i smjernice WTO

Temeljni cilj WTO je postizanje održivog rasta i razvitka gospodarstava, opće dobrobiti, liberalnog trgovinskog okruženja, te doprinos postizanju bolje suradnje u vođenju svjetske ekonomske politike. Stoga, djelovanje WTO usredotočeno je na stvaranje:
otvorenog i ravnopravnog sustava trgovinskih pravila, progresivne liberalizacije i eliminacije carinskih i necarinskih prepreka trgovini robama i uslugama, uklanjanje svih oblika protekcionističkih mjera i diskriminatornih tretmana u međunarodnim trgovinskim odnosima, integraciju nerazvijenih i zemalja u razvoju, te tranzicijskih zemalja u multilateralni sustav i postizanje maksimalno mogućeg stupnja transparentnosti trgovinskog multilateralnog sustava.

Načela WTO

WTO sporazumi sadrže nekoliko osnovnih načela kojima je cilj stvaranje multilateralnog liberalnog trgovinskog sustava i obuhvaćaju:

  • načelo nediskriminacije
    • o princip Najpovlaštenije-Nacije - NPN (Most-Favored-Nation / MFN) i
    • princip Nacionalnog Tretmana - NT (National Treatment / NT);
  • načelo liberalizacije trgovine, poticanja konkurencije i dodatne pomoći nerazvijenim zemljama.


Članice WTO

Članice jesu države ili carinski teritoriji (Taiwan) i prema stanju zabilježenom u veljači 2005. godine WTO obuhvaća 148 članice. 32 države i 7 međunarodnih organizacija i institucija imaju status promatrača.

Države promatrači obvezne su, prema pravilima WTO, nakon razdoblja od 5 godina u statusu promatrača, pokrenuti pregovore o pristupanju u punopravno članstvo. U postupku pregovora o članstvu trenutačno je 28 država, među kojima BIH, SiCG, Libanon, Ruska Federacija i dr.
Međunarodne organizacije i institucije promatrači jesu UN, UNCTAD, WB, IMF, FAO, WIPO i OECD.

RH je postala članicom WTO 30. studenog 2000. godine. Tijekom posljednje pet godine, pored RH, šest država, Albanija, Gruzija, Jordan, Litva, Moldova i Oman, postale su članicama, tvoreći RAM skupinu. Osim toga, članovima su postali Kina i Tajvan.

Sjedište WTO

Sjedište WTO nalazi se u Ženevi.

Glavni direktor WTO

Glavni direktor WTO bira se na zasjedanju Glavnog vijeća WTO-a, na mandat od četiri godine. Od 2005. Glavni direktor (Director General) je Francuz Pascal Lamy.

Od potpisivanja GATT i osnivanja WTO funkciju glavnog direktora obnašali su:

Sir Eric Wyndham White (UK) 1948-1968;
Olivier Long (Švicarska) 1968-1980;
Arthur Dunkel (Švicarska) 1980-1993;
Peter Sutherland (Irska) GATT 1993-1994, WTO 1995 i
Renato Ruggiero (Italija) 1995-1999.
Mike Moore (Novi Zeland) 1999-2001.
Supatchai Panitchpakdi (Tajland) 2001-2005.


Organizacijska struktura WTO

Ministarska konferencija (Ministerial Conference) najviše je tijelo koje odlučuje o pitanjima WTO multilateralnih trgovinskih sporazuma. Sastavljeno je od visokih predstavnika država članica, ministara, carinskih unija i neovisnih carinskih teritorija, i sastaje se najmanje jedanput svake dvije godine. Odluke donosi konsenzusom. Odlučivanje većinom glasova članica moguće je, no unutar WTO nikada nije bilo upotrijebljeno. Svi sporazumi kojima su WTO članice pristupile trebaju biti ratificirani u nacionalnim parlamentima. Do sada održane su četiri Ministarske konferencije:

I Ministarska konferencija, Singapur, 9.- 13. prosinca 1996. g.
Singapurska ministarska deklaracija potvrđuje opredjeljenje članica za daljnjom liberalizacijom trgovine uslugama, s posebnim naglaskom na potrebe okončanja pregovora o trgovini telekomunikacijskim, financijskim i uslugama u pomorskom transportu. Deklaracijom je izražena podrška za ugrađivanjem područja investicija i konkurencije u okvire WTO. Bez namjere prejudiciranja pregovora u tim područjima, uspostavljene su radne skupine za analizu odnosa i međusobnog utjecaja trgovine i investicijskih politika, kako bi se identificirala pitanja koja bi se eventualno ugradila u WTO sporazume. Nadalje, članice su dale poticaj daljnjoj analizi komplementarnosti liberalizacije trgovine, ekonomskog razvitka i zaštite okoliša, te podržale usuglašenu Deklaraciju o trgovini proizvodima informacijskih tehnologija i uključivanje 400 framaceutskih proizvoda na liste potpuno liberaliziranih proizvoda.

II Ministarska konferencija, Ženeva, Švicarska, 18.-20. svibnja 1998. g.
Ministarska konferencija u Ženevi obilježila je 50-godišnjicu postojanja multilateralnog trgovinskog sustava. U tadašnjim uvjetima svjetske ekonomske recesije, Ministarska konferencija revidira doprinos WTO-a svjetskoj ekonomskoj stabilnosti, rastu i zapošljavanju, pokreće posebnim Planom aktivnosti za nerazvijene i male zemlje njihovo snažnije uključivanje u jedinstveni multilateralni trgovinski sustav i usvaja Deklaraciju o globalnoj elektronskoj trgovini (e-commerce). Glavno vijeće Deklaracijom je zadobilo mandat za izradu sveobuhvatnog radnog programa glede procjene trgovinskih pitanja vezanih uz globalnu elektronsku trgovinu. Deklaracijom se daje podrška daljnjoj praksi neoporezivanja elektronske trgovine, no s otvorenom mogućnošću revizije Deklaracije i njezina proširenja konsenzusom članica, a sukladno napretku odnosno rezultatima radnog programa.

IIIMinistarska konferencija, Seattle, SAD, 30. studenog – 3. prosinca 1999. g.
Ministarska konferencija u Seattleu trebala je pokrenuti novu rundu multilateralnih trgovinskih pregovora, ali je doživjela neuspjeh, iz razloga što u pripremnim i pregovorima na samoj Konferenciji nije postignuta suglasnost članica o agendi, odnosno područjima nove runde pregovora. Konferenciju je popratila atmosfera demonstracija raznih interesnih skupina, što je rezultiralo stvaranjem antiglobalizacijskog pokreta, ili anti-WTO pokreta na svjetskoj razini. Izostala je očekivana odluka o pokretanju nove runde pregovora i po prvi put nakon konferencija u Singapuru i Ženevi nije donesena ministarska deklaracija.

IV Ministarska konferencija, Doha, Katar, 9.-13. studenog 2001. g.
Nasuprot Seattleu, Ministarska konferencija u Dohi usvojila je nekoliko značajnih odluka. Pokrenuta je nova runda multilateralnih trgovinskih pregovora, u članstvo su primljene Kina i neovisni carinski teritorij Taiwan, a područja nove runde pregovora proširena su na područja odnosa trgovine i investicija, konkurencije i zaštite okoliša. Ministarskom deklaracijom usuglašeno je da će nova runda obuhvaćati pregovore u sljedećim područjima: implementacija preuzetih obveza; poljoprivreda – smanjivanje, s intencijom uklanjanja, svih izvoznih subvencija, prihvaćajući pregovore o ne-trgovinskim aspektima poljoprivrede; trgovina uslugama; pristup tržištima za nepoljoprivredne proizvode; trgovinska pitanja vezana uz prava intelektualnog vlasništva; državne nabavke; olakšanje trgovine; WTO pravila; poboljšanje i pojašnjenje odredbi za rješavanje sporova; elektronska trgovina; integracija tzv. "malih ekonomija" u WTO sustav; odnos trgovine i transfera tehnologije; trgovina, dugovi i financijske politike; tehnička suradnja; suradnja s nerazvijenim zemljama, i specijalni i diferencijalni tretman.

Stajališta RH na Ministarskoj konferenciji u Dohi iznijeta su na plenarnom zasjedanju Konferencije, te u okviru neformalne konzultativne skupine CEFTA plus te skupine novih članica, na čiju je intervenciju u završnu Deklaraciju ugrađena opaska da se priznaju koncesije koje su nove članice dale u postupku primitka u WTO. Ovo je značajno kako bi se izbjeglo da se u novoj rundi pregovora od tih zemalja traže iste koncesije kao od ostalih članica.

V Ministarska konferencija, Cancun, Mexico 10-14. rujna 2003.

U rujnu 2003. godine održana je u Cancunu, Meksiko, V. Ministarska konferencija u čijem je radu sudjelovala i RH. Glavna zadaća konferencije bila je procjena stanja, odnosno napretka u pregovorima nove runde multilateralnih pregovora i radu koji se odvija u okviru Razvojnog programa iz Dohe te određivanje smjernica za daljnje pregovore.

RH žali što V. Ministarska konferencija u Cancunu nije uspjela zbog nemogućnosti postizanja dogovora oko konkretnih odluka i Ministarske deklaracije. Dogovor nije postignut zbog nepremostivih razlika između razvijenih i zemalja u razvoju oko ključnih područja pregovora: poljoprivrede, pristupa tržištu industrijskih proizvoda te pokretanja pregovora o Singapurskim temama (područja ulaganja, tržišnog natjecanja, olakšavanja trgovine i transparentnosti u javnim nabavama). Upravo je sa Singapurskim temama počeo završni dio pregovora iza zatvorenih vrata, a na njima su pregovori i završili da uopće nije pokušano pregovarati oko poljoprivrede ili pristupa tržištu za industrijske proizvode s obzirom da su stavovi članica i dalje ostali nepromijenjeni.

VI Ministarska konferencija - Hong Kong, prosinac 2005

VI Ministarska konferencija održati će se u Hong Kongu od 13. do 18. prosinca 2005.

Glavna tijela WTO-a

Glavno vijeće (General Council) je tijelo koje odlučuje o tekućim pitanjima WTO u razdoblju između Ministarskih konferencija. Zasjeda u obliku tijela Glavnog vijeća kao Tijela za rješavanje sporova i Tijela za pregled trgovinskih politika. Sastavljeno je od predstavnika država članica i odgovorno je i nastupa u ime Ministarske konferencije.

Tijelo za rješavanje sporova (Dispute Settlement Body) zasjeda u obliku odnosno na razini Glavnog vijeća i sadrži dva pomoćna tijela:
Skupina stručnjaka za rješavanje sporova (Dispute Settlement Panels of experts) i Žalbeno tijelo (Appellate Body). Vijeća su tijela treće razine organizacijske strukture WTO, odgovorna su Glavnom vijeću, sastoje se od predstavnika svih članica, nadležna su za pitanja iz pripadajućih im sporazuma, sadrže pomoćna tijela, odbore i radne skupine, koja su tijela četvrte razine, također sastavljena od predstavnika svih članica. Postoje tri vijeća:

Vijeće za trgovinu robama (Goods Council) sadrži 11 odbora koji pokrivaju specifična područja sporazuma, odnosno Odbore za poljoprivredu, pristup tržištima, primjenu sanitarnih i fitosanitarnih mjera, tekstil i odjeću, tehničke prepreke trgovini, subvencije i kompenzacijske mjere, investicijske mjere vezane uz trgovinu, zaštitne mjere, anti-dumping mjere, postupke dopuštanja uvoza, pravila o porijeklu, inspekciju prije transporta, te Radnu skupinu za državna trgovinska poduzeća;

Vijeće za trgovinu uslugama (Services Council) sadrži pomoćna tijela, Radne skupine za profesionalne usluge, pravila trgovine uslugama i specifične obveze, te

Vijeće za trgovinska pitanja vezana uz intelektualno vlasništvo (TRIPS Council).

Odbori i radne skupine unutar Vijeća tijela su četvrte najniže razine organizacijske strukture WTO.

Tajništvo WTO nalazi se u Ženevi. Sastoji se od ureda Glavnog direktora i četiri ureda zamjenika Glavnog direktora. Broji osoblje od 500 djelatnika i nema funkciju odlučivanja. Osnovna funkcija je pružanje tehničke podrške vijećima, odborima, ministarskim konferencijama, kao i tehničke pomoći zemljama u razvoju, pravne pomoći u postupku rješavanja sporova, te savjeta vladama u postupku pristupanja. Godišnji proračun Tajništva iznosi 117 milijuna švicarskih franaka.

Neformalne skupine WTO

U kontekstu promicanja svojih interesa, osim nastupajući zasebno, države članice grupiraju se, prema određenim zajedničkim interesima ili sukladno tijeku pregovora, te nastupaju zajednički u okviru nekoliko neformalnih ili konzultativnih skupina.

CAIRNS skupina nastala je pred početak Urugvajske runde kako bi države ojačale svoje pozicije unutar pregovora o liberalizaciji trgovine poljoprivrdnim proizvodima. Grupa je postala važan čimbenik u pregovorima o poljoprivredi. Stav CAIRNS grupe je da poljoprivreda treba biti liberalizirana. Obuhvaća zemlje s četiri kontinenta, od članica OECD-a do nerazvijenih zemalja. Članice grupe su Argentina, Australija, Brazil, Kanada, Čile, Kolumbija, Fiji, Mađarska, Indonezija, Malezija, Novi Zeland, Paragvaj, Filipini, Tajland i Urugvaj.

EU skupina sljedeća je značajna WTO skupina. Predstavnik EK nastupa u ime 15 država članica EU (osim u području usluga), ali je svaka država zasebno WTO članica.

ASEAN skupina zemalja često nastupa zajednički unutar WTO. Obuhvaća Maleziju, Indoneziju, Singapur, Filipine, Tajland i Brunei.

ACP skupina povremeno nastupa zajednički i obuhvaća određene afričke, karipske i zemlje Tihog oceana.

NAFTA skupina (Kanada, SAD i Meksiko) te

MERCOSUR skupina (Brazil, Argentina, Paragvaj i Urugvaj) ponekad sukladno postojanju zajedničkih interesa iznose jedinstven stav u WTO pregovorima.

Nekadašnja CEFTA plus skupina - iako je većina njenih članica formalno napustila CEFTAu zbog pridruženja EU, često u promicanju zajedničkih interesa nastupa jedinstveno. U ovoj neformalnoj skupini nalaze se Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka, Slovenija, Bugarska i Rumunjska, Litva, Estonija, Latvija i RH.

RAM - Recently Accepted Members ili Grupa nedavno pridruženih članica odnosi se na grupu zemalja primljenih u WTO neposrdno prije IV. Ministarske konferencije u Dohi, kada je položaj tih zemalja, u koje se ubraja i RH, posebno apostrofiran u čl. 9 Deklaracije iz Dohe.

RH i WTO

RH je započela pripreme za prisupanje GATT-u 1993. godine i službeno dobila status promatrača, te je 27. listopada 1993. godine uspostavljena Radna skupina RH za pristupanje WTO. RH je pristupila WTO-u 30. studenog 2000.

Pregovori RH o pristupanju u članstvo WTO trajali su 6,5 godina. Održano je 6 službenih i 4 neslužbenih sjednica Radne skupine za prijam RH u WTO, odnosno rundi multilateralnih pregovora, te 20 rundi bilateralnih pregovora. U multilateralnim pregovorima potvrđena je usklađenost hrvatskog trgovinskog, carinskog, deviznog, poreznog i drugog zakonodavstva s pravilima WTO sporazuma. Tijekom bilateralnih pregovora RH je pregovarala s 19 WTO članica koje su izrazile interes pregovarati o carinskim uvjetima za pristup njihovih roba i pružanje usluga na hrvatskom tržištu: SAD, EK, Japan, Mađarska, Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska, Norveška, Švicarska, Turska, Australija, Novi zeland, Kanada, Urugvaj, Ekvador, Meksiko, Kirgistan i Indija.

RH je od rujna 1999. godine bila blokirana u postupku prijama u članstvo WTO radi oprečnih stavova i zahtjeva SAD i EU (Francuske) glede liberalizacije audiovizualnih usluga, pri čemu su SAD zastupale stav liberalizacije a EK stav zaštite kulturne raznolikosti. RH je tražila isti tretman kao Baltičke zemlje, argumentirajući svoj stav kako je RH europska zemlja orijentirana integraciji u europske strukture, članica Vijeća Europe i potpisnica Konvencije o prekograničnoj televiziji. Takav model SAD nisu prihvatile, uz argumentaciju da RH nema ugovorom institucionaliziran odnos s EU, kao što to imaju Baltičke zemlje Sporazumima o pridruživanju. U veljači 2000. godine izmijenjena je hrvatska ponuda na način da je približena zahtjevima EK, no nije bila prihvaćena od američke strane. Novim neformalnim prijedlogom postignut je dogovor koji ne uključuje obveze glede sadržaja programa, već obveze davanja koncesija pri stjecanju vlasništva i upravljanja radio i TV postajama.

Pristupivši u članstvo WTO, u RH su prosječne carinske stope na industrijske proizvode smanjene sa 9,7 % na 6,5 %, te nakon prijelaznih razdoblja od 2-5 godina na 5,34%. Za poljoprivredne proizvode prosječne carinske stope smanjene su sa 33,7 % na 25 %, dok će nakon prijelaznih razdoblja do 7 godina biti smanjene na 16,4 %, uključujući i carine na uvoz ribe i ribljih proizvoda, koje će biti smanjene sa 32,1 % na 15,5 %.
RH je tijekom pregovora o prijamu prihvatila gotovo sve prijedloge carinskih stopa "0 za 0" (za proizvode: drvo, igračke, čelik, pivo, papir, metale, poljoprivednu, medicinsku, znanstvenu i građevinsku opremu) i carinske harmonizacije za tekstile (12-14 %) i kemikalije (6,5 %).

U području usluga RH je značajno otvorila tržište, a glede audiovizualnih usluga slijedila je baltički model kojim je odobren izuzetak od načela naj-povlaštenije-nacije te dodatne obveze u područjima audiovizualnih kinematografskih, kazališnih i telekomunikacijskih usluga, uključujući ukidanje poreza na dodanu vrijednost na kinematografske ulaznice.

S danom prijama u članstvo RH je pristupila WTO višelateralnom Sporazumu o trgovini civilnim zrakoplovima. Pregovori o pristupanju multilateralnom Sporazumu o državnim nabavkama pokrenuti su temeljem zatraženog statusa promatrača od 14. lipnja 1999. godine u veljači 2002. godine.

RH u kontekstu promicanja svojih interesa, u WTO nastupa i u okviru neformalne konzultativne skupine zemalja CEFTA plus. Kao članica prvi put je sudjelovala na Ministarskoj konferenciji 2001. godine u Dohi kojom je pokrenuta nova runda multilateralnih trgovinskih pregovora. Stajališta RH iznijeta su na plenarnom zasjedanju Konferencije, i u okviru neformalne skupine CEFTA plus te skupine novih članica.

RH glede WTO multilateralnog trgovinskog sustava zastupa stajališta:

  • pokretanje nove sveobuhvatne runde pregovora
  • sustavna multilateralna trgovinska liberalizacija i jačanje WTO sustava
  • fleksibilnost u preuzimanju novih obveza do isteka ugovorenih prijelaznih razdoblja u područjima poljoprivrede i pristupa tržištu
  • poseban položaj RH unutar RAM inicijative, uključujući duža prijelazna razdoblja i grace period zbog ustupaka koje je RH već dala prilikom pristupa u WTO
  • podržava pregovore, odnosno uključivanje novih područja, odnosa trgovine i investicija, konkurencije i okoliša u WTO multilateralni sustav
  • trgovinsku liberalizaciju unutar regionalnih okvira suradnje kao WTO sustavu komplementarnog procesa
  • podržava ne-trgovinske aspekte poljoprivrede tj. načelo multif-unkcionalnosti poljoprivrede
  • podržava poseban tretman zemalja u razvoju.