Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH

Mjesec: Godina:
11. siječnja 2017.

Govor pV i ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera na svečanom obilježavanju 25. obljetnice Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u organizaciji Hrvatskog diplomatskog kluba

Poštovani veleposlanici, generalni konzuli, diplomatkinje i diplomati,

Cijenjeni uzvanici,

Dame i gospodo,

Zahvaljujem Hrvatskom diplomatskom klubu, strukovnoj udruzi hrvatskih diplomata koja je nedavno proslavila svoj 15-i rođendan, što me pozvala da vam se obratim i održim kraće predavanje u prigodi 25 obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske koje ćemo obilježiti 15. siječnja. Toga dana, Hrvatsku je priznalo 12 država članica tadašnje Europske zajednice, a njima se pridružilo još tridesetak država iz cijeloga svijeta. Iako je nekoliko država i prije pojedinačno priznalo samostalnost Republike Hrvatske, i njima smo posebno zahvalni, 15. siječnja smatramo značajnim datumom u novijoj hrvatskoj povijesti jer je međunarodno priznanje svih članica Europske zajednice predstavljalo ključan vanjskopolitički uspjeh kojim se potvrdila ireverzibilnost procesa izgradnje neovisne hrvatske države.

Međunarodno priznanje stoga treba posebno valorizirati. Pritom, međutim, ne smijemo nikada zaboraviti da je glavno polazište bilo to što smo mi Hrvati prvo sami sebi priznali da želimo i možemo biti samostalni te da smo sposobni izgraditi svoju  nacionalnu državu. U tom pogledu, vanjsko priznanje je, naravno, važno, ali ono je ipak samo rezultat prvotnog iskazivanja i političkog artikuliranja suverene volje hrvatskog naroda. Svi naši uspjesi, u našoj dugoj povijesti, proizlaze iz te samosvijesti i samopoštovanja, dok su naši porazi uglavnom rezultat njihovog izostanka.

Zato kada slavimo dan međunarodnog priznanja, u biti slavimo odluku i odlučnost hrvatskih ljudi da preuzmu sudbinu u svoje ruke, da konačno budu svoji na svome. Kažem odluku i odlučnost, jer je odluka o stvaranju neovisne države donesena u teškoj i složenoj geopolitičkoj situaciji, donesena unatoč, a ne na poticaj stranih sila. Možda će ovo zvučati nediplomatski za ovakvu prigodu, ali držim da je potrebno i danas reći kako je priznanje tadašnje Europske zajednice stiglo prekasno, puno prekasno, nakon vukovarske tragedije, nakon Škabrnje, nakon uništenja tolikih života nevinih ljudi diljem Hrvatske. Odgovornost za to leži na onima koji su pokrenuli agresiju na Hrvatsku, u prvom redu na Slobodanu Miloševiću i svim pristašama velikosrpske politike u Srbiji, BiH i u Hrvatskoj. No, od djela odgovornosti za ratna razaranja ne mogu se izuzeti ni oni koju su je dopustili, oni koji su se opirali ili predugo dvoumili oko  međunarodnog priznanja Hrvatske, oni koji su savjest zamijenili ciničnim frazama u kojima su izbjegavali označiti agresora.

Međutim, slobodarska volja hrvatskih ljudi bila je jača od tog cinizma, od svih nedaća, od politike destrukcije. Bila je jača čak i od vlastita gnjeva, i zato je postala temelj ne samo za stvaranje države i pobjede u ratu, već i za pružanje ruke suradnje, za promicanje nove arhitekture mira na ovim prostorima, za zauzimanje mjesta koje Hrvatskoj danas pripada u UN-u, NATO-u i Europskoj uniji.    

Dame i gospodo,

Dopustite  mi da svima čestitam ovu obljetnicu, da se na poseban način zahvalim svima vama, bivšim veleposlanicima i generalnim konzulima, koji ste odmah nakon međunarodnog priznanja i uspostave diplomatskih odnosa s drugim državama, ušli u diplomatsku službu Republike Hrvatske  i dali veliki obol mladoj hrvatskoj diplomaciji te doprinijeli afirmaciji Hrvatske u svijetu. S jakim emocijama i sa zahvalnošću Bogu sjećamo se tih pionirskih vremena izgradnje hrvatske države i njene diplomacije. Osamostaljenjem hrvatske države uspješno je ostvarena višestoljetna težnja hrvatskog naroda pa se o vremenu ostvarenja toga sna teško može govoriti  bez emocija čak i danas.

Hrvatska je te iste 1992. godine postala članicom brojnih međunarodnih organizacija, od OESS-a do UN-a, čiju ćemo 25. obljetnicu obilježiti 22. svibnja.  U narednim godinama Hrvatska je postala članicom 30-ak međunarodnih organizacija.

Ostvareno je također članstvo RH u Europskoj uniji i NATO-u čime je potvrđena hrvatska  pripadnost  euroatlantskim asocijacijama kojima je težila od trenutka svog osamostaljenja. Tako značajni uspjesi  u kratkom razdoblju od četvrt stoljeća odraz su  naše snage i odlučnosti  da postavljene ciljeve provedemo u djelo. Međutim,  put do ostvarenja tih visokih ciljeva nije bio nimalo lak. Bio je posut trnjem i trpljenjem, najprije u nametnutom ratu, u strahovitim materijalnim razaranjima, potom u okupaciji gotovo trećine  nacionalnog teritorija, u tisućama nevinih žrtava i stotinama tisuća prognanika i izbjeglica. Ali Hrvatska je iz toga izišla jača, smogla je snage za oslobođenje okupiranog teritorija i za izgradnju moderne i demokratske europske države.

Za ukupna postignuća zaslužni su mnogi: od prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, hrvatskih branitelja, hrvatskih ljudi u domovini i iseljeništvu, ali i bezbroj prijatelja Hrvatske diljem svijeta koji su, svatko na svoj način, dali doprinos u ostvarivanju pune slobode i državnosti, teritorijalne cjelovitosti, demokracije, vladavine prava i međunarodne afirmacije.

Dame i gospodo,

Podsjetit ću samo ukratko na neka postignuća ostvarena u posljednjih 25 godina. Prvi višestranački izbori održani su u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj 22. travnja i 6. svibnja 1990. Odluka o proglašenju božićnog Ustava SRH donesena je u Hrvatskom saboru 22. prosinca 1990. To je otvorilo put odluci o državnoj samostalnosti Republike Hrvatske. Na tom je putu jedan od najznačajnijih poteza, kojim se iskazala suverena volja hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana, bio referendum o pokretanju postupka razdruživanja od SFRJ. On je održan 19. svibnja 1991. i na njemu se velika većina hrvatskih građana (94%) opredijelila za samostalnost i neovisnost Republike Hrvatske.

Hrvatski je sabor rezultat referenduma pretočio u Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH, tj. o pokretanju postupka razdruživanja od drugih republika i SFRJ, te donio Deklaraciju o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske. Navedeni dokumenti usvojeni su na sjednici održanoj 25. lipnja 1991., istoga dana kada je to učinila i Republika Slovenija.

Još dok je trajao Domovinski rat, hrvatsko državno vodstvo i diplomacija intenzivno su radili na međunarodnom priznanju tek osamostaljene države. Hrvatska i Slovenija su se međusobno priznale danom proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Litva je priznala Hrvatsku 30. srpnja, Ukrajina 11. prosinca, Latvija 14. a Island 19. prosinca 1991. godine. Istoga dana takvu su odluku donijele i Njemačka i Švedska, ali uz odgodu njezine primjene do 15. siječnja 1992. Estonija nas je priznala 31. prosinca 1991. Sveta Stolica to je učinila 13. siječnja 1992., a San Marino dan kasnije. Dana 15. siječnja 1992. tadašnjih dvanaest država članica Europske zajednice donijele su zajedničku odluku o priznanju suvereniteta i nezavisnosti RH. To je bio poticaj i drugim državama pa je Hrvatsku tog istog dana priznala još 31 država.

Nakon pobjede u Domovinskom ratu i oslobađanja okupiranih teritorija 1995. ostvarena je, uz pomoć UN-a,  i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, dovršena u siječnju 1998. Djelovanje Misije UN-a u hrvatskom Podunavlju ocijenjeno je kao dotad najuspješnija UN-ova mirovna misija u svijetu.  Reintegracija je bila svjesna odluka, ne samo o mirnom povratu okupiranog teritorija, već i o realizaciji vizije moderne i demokratske države u kojoj će svi njeni građani, bili oni Hrvati ili pripadnici nacionalnih manjina, biti integrirani i aktivni sudionici hrvatskog društva, na temelju poštivanja zakona i Ustava Republike Hrvatske.  

Danas Hrvatska ima uspostavljene diplomatske odnose sa 194 države u kojima djeluje  87 diplomatsko-konzularnih predstavništava (sedam misija, 57 veleposlanstava, 21 generalni konzulat). Ona se brinu za razvoj bilateralnih odnosa u zemljama primateljicama i pružaju konzularne usluge hrvatskim i stranim državljanima. Posebna pozornost posvećuje se hrvatskim manjinama u susjednim državama te brojnim hrvatskim iseljenicima na svim kontinentima. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova te diplomatsko-konzularna predstavništva bave se i promocijom hrvatskih gospodarskih potencijala, informiranjem o investicijskim projektima i drugim mogućnostima gospodarske suradnje, zatim kulturnom i turističkom promocijom te općenito izgradnjom pozitivne slike o Republici Hrvatskoj u svijetu.

Diplomacija Republike Hrvatske u proteklom se vremenu najviše angažirala oko članstva u NATO-u i EU. Članstvom u Sjevernoatlantskom savezu nastojalo se osigurati miran i stabilan razvoj države koja je izišla iz rata i potvrditi njenu političku i vojno-sigurnosnu pripadnost. Put prema članstvu započeo je potpisivanjem Okvirnog dokumenta o Partnerstvu za mir u svibnju 2000. a naš cilj je ostvaren 1. travnja 2009. kada je na summitu NATO-a u Strasbourgu, odnosno Kehlu, postala punopravnom članicom. RH se još u vrijeme priprema za članstvo uključila u NATO-ve mirovne operacije, primjerice ISAF u Afganistanu i KFOR na Kosovu. I danas aktivno sudjeluje u mirovnim misijama pod vodstvom Saveza pridonoseći miru i razvoju društava i država koje prolaze kroz slične krize koje je djelomice prošla i ona sama. Hrvatska sudjeluje i u brojnim drugim aktivnostima Saveza te podupire politiku proširenje na države iz našeg okruženja.

Proces pristupanja Europskoj uniji bio je još zahtjevniji jer je tražio promjene u svim segmentima društva, niz zahtjevnih reformi koje su omogućile modernizaciju društva. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), prvi formalni okvir u našim odnosima s Europskom unijom, potpisan je 20. listopada 2001., za vrijeme Vlade Ivice Račana. Status kandidata dobili smo 18. lipnja 2004., za vrijeme Vlade Ive Sanadera. Godinu dana kasnije započeli smo pregovore koji su trajali 6 godina i uspješno su završeni za vrijeme Vlade  Jadranke Kosor. Dana 9. prosinca 2011. u Bruxellesu je potpisan Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Proces ratifikacije je završen za vrijeme Vlade Zorana Milanovića, te je tako Ugovor stupio na snagu 1. srpnja 2013.

Poštovane kolegice i kolege, cijenjeni uzvanici,

Kao što znate danas, nakon tri i pol godine članstva u Europskoj uniji, zajedno s drugim članicama EU-a, suočavamo se s novim izazovima koje je donijelo 21. stoljeće. Riječ je o čitavom nizu pitanja, od gospodarskih i trgovinskih preko razvojnih i migracijskih do pitanja mira i sigurnosti kako na regionalnoj tako i na globalnoj razini.

Vanjska politika i diplomacija u službi su interesa Republike Hrvatske, a oni su u prvom redu mir i sigurnost te sveukupni razvoj, zapošljavanje, gospodarski, znanstveni i tehnološki napredak. S tim je u svezi i razvoj poduzetništva i jačanje konkurentnosti te izvoza, pojednostavljivanje administrativnih procedura, borba protiv političke i druge korupcije, dovođenje javnih financija u stanje dugoročne održivosti, učinkovito korištenje EU-fondovima, privlačenje stranih investicija, prijenos znanja i novih tehnologija.

Zajedno s drugim članicama Europske unije sudjelujemo u kreiranju europskih politika, pri čemu bih naglasio našu viziju EU kao zajednice vrijednosti, i to vrijednosti koje se oslanjaju i na judeo-kršćanske korijene europskih naroda, EU koja je uspješna onda kada integrira i smanjuje razlike između država članica, koja uvažava posebnosti i interese svake države članice, koja zajedničkim rješenjima osnažuje sposobnost države da svojim građanima pruža perspektivu razvoja.  

Konkretni izazovi u narednom razdoblju za našu diplomaciju, ali i za cijelu državu, bit će predsjedanje Vijećem Europske unije u prvoj polovini 2020. godine. Svjesni smo da ulazimo u vrlo dinamično, po mnogočemu i u neizvjesno vrijeme. U Europskoj uniji morat će se u tom razdoblju rješavati važna pitanja opstanka i djelovanja te integracije kao što je primjerice brexit, ali i kako dalje razvijati zajedničko tržište i suradnju s ostalim dijelovima svijeta.

Bit ćemo aktivni i u drugim međunarodnim organizacijama: nedavno smo izabrani u Vijeće za ljudska prava UN-a za razdoblje 2017. do 2019. godine, a Vijećem Europe predsjedat ćemo 2018. godine. Kao članica UN-ovog Vijeća za ljudska prava  angažirat ćemo se, između ostalog, i u osvješćivanju pitanja progona kršćanskih zajednica i drugih vjerskih manjina u svim zemljama gdje se to događa.

Dame i gospodo,

Svijet više nije kakav je bio prije 25 godina. Međutim, kao i u trenutku pada Berlinskog zida, svjedočimo procesu novih odnosa snaga na globalnoj sceni, ili barem pokušaju stvaranja novog poretka. Sve to utječe i na ovaj dio svijeta.

Zbog našega zemljopisnog položaja na raskrižju Srednje i Jugoistočne Europe posebno smo usmjereni na europski jugoistok – osobito na njegovu stabilizaciju. Važno nam je  širenje zone mira, sigurnosti i gospodarskog razvitka toga prostora. Kada spominjem sigurnost, ne mislim samo na vojno-obrambene aspekte sigurnosti ili borbu protiv terorizma. Mislim i  na pravnu dimenziju, na izgradnju i razvoj pravne države – što je iznimno značajno. U tom kontekstu zagovaramo nastavak procesa proširenja EU i NATO na zemlje Jugoistočne Europe  koje to žele i koje svojim djelima pokazuju privrženost europskim i euroatlantskim asocijacijama.

Danas nije prilika za detaljniju elaboraciju o stanju na jugoistoku Europe. No, važno je prepoznati kako se i na tom prostoru, dijelom kao refleksija globalnih kretanja, dijelom i zbog specifičnih razloga svojstvenih ovome prostoru, ciklički, otprilike svakih 25 godina, mijenjaju ili barem pokušavaju mijenjati ili revidirati odnosi između ključnih aktera. Hrvatska vanjska politika, te ukupno hrvatska državna politika, mora biti svjesna toga i danas. 

Pritom u osiguranju hrvatskih nacionalnih interesa, mira, stabilnosti i prosperiteta, radit ćemo i razvijat ćemo partnerstva s drugim državama s kojima dijelimo iste vrijednosti kako bi se uspješno suočili sa svim izazovima. Kao i prije 25 godina, početna točka i snaga mora biti i bit će slobodarska snaga hrvatskih ljudi, samopoštovanje i vjera u ideale koji su nas vodili i kada se stvarala hrvatska država.  

Hvala na pozornosti!