Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH

Iz povijesti

Europska unija (EU) jedinstvena je nadnacionalna integracija europskih demokratskih zemalja okupljenih s ciljem zajedničkog promicanja mira i blagostanja.

Povijesni uzroci i povodi nastanka Europske unije leže u nastojanju da se onemogući ponavljanje strahota koje su Europi i svijetu donijela dva svjetska rata. Po zamisli Jeana Monneta, francuskog stratega i stručnjaka za razvoj koji je uvidio da je jedini učinkoviti način za sprečavanje sukoba između Francuske i Njemačke uspostava kontrole nad Ruhrskom oblasti, središtu njemačke teške industrije i vojne industrije, stvoren je prijedlog o stavljanju francuske i njemačke proizvodnje ugljena i čelika pod zajedničku upravu, tzv. Visokog povjerenstva. Prijedlog je podržan od glavnih europskih vođa toga vremena, a po prvi puta je izložen javnosti 9. svibnja 1950. u govoru francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana, koji je za njega sastavio sam Monnet. Taj je datum odabran kao "rođendan" EU-a i svake se godine slavi kao Dan Europe. Nedugo potom, Pariškim ugovorom, koji je potpisan 18. travnja 1951. a stupio na snagu 23. srpnja 1952. godine, osnovana je Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ). Države osnivačice bile su: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka, a Monnet je imenovan njenim prvim Visokim Povjerenikom.

Rimskim ugovorima, potpisanima 25. ožujka 1957. godine u Rimu a koji su stupili na snagu 1. siječnja 1958. godine, osnovane su: Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM). Europska ekonomska zajednica stvorena je s ciljem da se gospodarska suradnja s područja ugljena i čelika proširi na nova područja. Ovom zajednicom uspostavljena je carinska unija među državama potpisnicama (Belgija, Francuska, Italija, Luksemeburg, Nizozemska i Njemačka), postavljeni su kriteriji i temeljni ciljevi stvaranja zajedničkog tržišta koje bi osiguralo slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala. EURATOM postavio je za svoje ciljeve razvoj istraživanja nuklearne energije i njezine upotrebe u civilne svrhe. U uvodu Ugovora o Europskoj zajednici za ugljen i čelik prikazana je vizija osnivača koja je naglašavala gospodarsku suradnju kao „temelj za daljnju i dublju zajednicu među narodima“.

Do prvog vala proširenja, odnosno pristupanja novih država članica dolazi 1973. godine, kada se tadašnjim Zajednicama pridružuju Danska, Irska i Velika Britanija. Carinska unija se širi i na nove članice, a dolazi i do jačanja zajedničke vanjske politike Europske zajednice.

Jedinstvenim europskim aktom, koji je potpisan 1986. godine, otvoren je put za potpunu uspostavu jedinstvenog tržišta. Nadležnost Europske zajednice širi se na područje zaštite okoliša, istraživanja i razvoja te ekonomske i socijalne kohezije. Tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća Europskoj zajednici pristupaju Grčka, Portugal i Španjolska.

Pojam Europska unija prvi put je uveden Ugovorom o Europskoj uniji (Ugovorom iz Maastrichta) koji je stupi na snagu 1993. godine. Ugovorom o Europskoj uniji, nadležnost Unije dijelila se na tri područja (stupa):

Prvi stup obuhvaćao je tri Zajednice: Europsku zajednicu za ugljen i čelik, Europsku ekonomsku zajednicu i Europsku zajednicu za atomsku energiju te jedinstveno tržište i jedinstvenu valutu. Drugi stup se odnosio na Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, a treći stup na Suradnju u pravosuđu i unutarnjim poslovima odnosno suradnju policije i pravosudnih tijela u kaznenim pitanjimaTakođer, u 90-tima dolazi do četvrtog vala proširenja koji uključuje Austriju, Finsku i Švedsku, a nadležnost Europske unije širi se na nova područja.

Najveći val proširenja Europske unije započeo je 1. svibnja 2004. kada je Europskoj uniji pristupilo deset novih članica: Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Madžarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija, a završio pristupanjem Bugarske i Rumunjske 1. siječnja 2007. godine.

Prihvaćanjem Lisabonskog ugovora, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., ukinuta je podjela na tri stupa i zamijenjena različitim stupnjevima ovlasti Europske unije. Također, smanjen je broj područja u kojima se odluke donose jednoglasno, a povećan broj područja u kojima se odluke donose kvalificiranom, odnosno dvostrukom većinom.