Stanje hrvatskih manjina u inozemstvu

Pod utjecajem različitih povijesnih - političkih i ekonomskih razloga Hrvati su se kontinuirano iseljavali s tadašnjih hrvatskih prostora od 15. stoljeća nadalje  u europske države u kojima danas većinom imaju priznati status nacionalne manjine.
Hrvatske nacionalne manjine nalaze se u slijedećim europskim državama te prema zadnjim popisima i procjenama brojčano stanje pripadnika hrvatske nacionalne manjine je približno slijedeće:

Austrija oko 50 000
Bugarska oko 1 500 
Crna Gora od 7 000 do 10 000
Češka     oko 800
Italija     oko 3 000
Kosovo   oko 350
Mađarska oko 50 000
Makedonija oko 4 000
Rumunjska  oko 7 500
Slovačka oko 4 000
Slovenija  od 35 000 do 54 000
Srbija   od 150 000 do 200 000

U Europi je u posljednje vrijeme ostvarena značajna pravna zaštita manjina i etničkih zajednica s gledišta primjene učinkovitih instrumenata zaštite, koji neće prelaziti granice tolerancije većinskog naroda, ali isto tako neće razočarati ni opravdane potrebe manjina za zaštitom i kulturnom autonomijom.
Budući da ni u međunarodnom pravu ni u ustavima pojedinih država ne postoji općepriznata definicija pojma „nacionalne manjine“, javlja se prvenstveno u novijim međunarodnim dokumentima dosta široko shvaćanje tog pojma, koje izbjegava isključivo etničko značenje. S obzirom na problem korištenja manjinskih prava, sve više je uvriježeno  shvaćanje da su pripadnici nacionalnih manjina samo one osobe koje su istodobno i državljani dotične države.
Položaj hrvatskih nacionalnih manjina različito je uređen u pojedinim državama. Osim ustavnih jamstava, ukoliko ona postoje, međunarodnih ili bilateralnih obveza, taj položaj uređuje zakonodavstvo svake pojedine države. Širina i razina tih prava veoma su različite, jer još uvijek ne postoje čvrsti, obvezujući međunarodnopravni dokumenti. Općenito vrijedi da je razina manjinske zaštite izraz demokratičnosti neke države, a tolerancija prema manjinama pokazatelj je demokratske usmjerenosti njezinih državljana. Zaštita, međutim, ovisi i o objektivnim povijesnim i političkim značajkama koje su dovele do toga da neka manjina uopće postoji u nekoj državi, a te su okolnosti različite za Hrvate izvan granica Republike Hrvatske.      

S nekima od navedenih europskih država, Republika Hrvatska potpisala je bilateralne sporazume o zaštiti prava nacionalnih manjina, koji dodatno obvezuju države potpisnice  i pravna su osnova  ustroja međuvladinih mješovitih odbora s intencijom praćenja provedbe sklopljenih sporazuma i predlaganja adekvatnih preporuka vladama država potpisnica.

Uz potporu u materijalnim sredstvima, Vlada RH hrvatskim manjinama u inozemstvu osigurava i moralno-psihološku potporu, što između ostalog znači i obvezu susreta s njihovim predstavnicima prilikom posjete državnih izaslanstava RH državama u kojima žive naši sunarodnjaci. Takva potpora vrlo je važna, jer time RH državi u kojoj Hrvati žive kao manjina, daje do znanja da skrbi i nadzire nad zaštitom identiteta i manjinskih prava.

Interes Republike Hrvatske u odnosu na hrvatske nacionalne manjine u europskim državama mogao bi se svesti na sljedeće:
- štiti hrvatske nacionalne manjine u srednjoeuropskim državama od svih oblika organizirane asimilacije;
- traži od domicilne države provedbu međunarodnopravnih obveza glede manjinskih prava;
- zahtijeva  od domicilne države da našim sunarodnjacima kroz odgojno-obrazovni sustav omogući razvoj dvojezičnosti i  korištenje jezika nacionalne manjine u javnoj uporabi; 
- potiče što širu prekograničnu suradnju s matičnim narodom i Republikom Hrvatskom;
- razvija  manjinske medije i djelovanje manjinskih institucija.

Dakle važno je naglasiti da su nacionalne manjine zaštićene međunarodno-pravnim dokumentima, koji obvezuju državu većinskog naroda na stvaranje potrebnih uvjeta koji će manjinu zaštiti  od asimilacijskih procesa (integracija – da; asimilacija – ne). U tom kontekstu treba shvaćati politički termin koji često izaziva kontroverze - pozitivna diskriminacija.